Prvi Prvi na Skali
  • Advertisement

 
 

Dokumentarci

03.08.2017

Pad Krajine - dokumentarni film

Prvi Prvi na Skali
http://www.vfphysical.rs/ http://www.prviprvinaskali.com/clanci/apeli/za-nedin-oporavak-i-bolju-buducnost.html http://prviprvinaskali.com/clanci/dom/roditelji/amber-alert-da-li-ces-pomoci-ako-znas-da-mozes.html http://prviprvinaskali.com/clanci/kg-vodic/prestoni-kragujevac.html http://prviprvinaskali.com/clanci/kg-vodic/sumadija-i-pomoravlje-dusa-srbije.html http://prviprvinaskali.com/strane/statut-ppns.html http://prviprvinaskali.com/strane/statut-ppns.html

Povodom godišnjice akcije "Oluja", dokumentarni film Filipa Švarma i produkcijske kuće "Vreme film" iz 2007. godine daje najpotpuniju sliku rata u Krajini u prvoj polovini devedesetih godina dvadesetog veka, kao i političke i vojne detalje njenog pada i kasnijeg egzodusa srpskog stanovništva

Legalizacija etničkog inženjeringa

KADA JE FRANJO TUĐMAN U PREDVEČERJE "OLUJE" NA BRIONIMA REKAO "DA SRBIMA TREBA DATI PUTA, SVE IM TOBOŽE GARANTUJUĆI LJUDSKA PRAVA", ANTE GOTOVINA I MLADEN MARKAČ DOBRO SU GA RAZUMELI: KO GOD JE U HRVATSKOJ VOJSCI HTEO DA PLJAČKA, PALI I UBIJA DOBIO JE ODREŠENE RUKE

"Ovako ne rade varvari, ovako ne rade vandali – oni koji su plaćeni po ratnom plijenu, oni koji ratuju po ratnom plijenu", urlao je pred kamerom general Ante Gotovina na sastanku sa svojim potčinjenim oficirima u Kninu 5. augusta 1995. Mislio je na orgiju paljevina i pljačke praćenu ubojstvima staraca zaostalih po selima i ratnih zarobljenika pohvatanih po čukama nakon što je Hrvatska vojska zauzela Krajinu. Međutim, ni Gotovina ni komandant Policije HV Mladen Markač nisu poduzeli ama baš ništa da spriječe ove zločine i da pred sud izvedu njihove počinitelje. Naprotiv. Urlanje Gotovine na svoje podređene imalo je sasvim drugi cilj: njegov vrhovni komandant i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman dolazio je u Knin, a nekako nije zgodno da novinari i poneki diplomat prolaze pored kuća u plamenu, leševa civila u dvorištima i kamiona krcatih opljačkanom bijelom i drugom tehnikom... Što se ostalog tiče, sve je bilo u redu: na području gdje su živjeli više od četiri stotine godina, Srba više nije bilo. Ta zamisao najvišeg komandovanja – Tuđmana i njegovih saradnika poput ministra obrane Gojka Šuška – u potpunosti je ispunjena.

KRATKA HRONIKA SLOMA

Da Krajina ne može opstati bilo je jasno već 1991. čim su velike sile usvojile stanovište Badinterove komisije da se granice bivših jugoslavenskih republika smatraju za međe budućih nezavisnih država. Međutim, ostalo je otvoreno pitanje kako će Zagreb i pod kojim uvjetima uspostaviti svoju vlast u Kninu: naime, malo tko je vjerovao da će Tuđmanov rigidni nacionalistički režim poštovati građanska i nacionalna prava Srba. Pored toga, tu je bio i Slobodan Milošević. Upravo je njegov režim – kao preteča Tuđmanovog – zloupotrebom Jugoslavenske narodne armije iscrtao granice Krajine i održavao je svakom vrstom vojne i logističke podrške. Još važnije je bilo i to što je Milošević postavljao i čvrsto kontrolirao sve krajiške vođe.

Početkom 1992. i Beograd i Zagreb prihvatili su mirovni plan bivšeg američkog ministra vanjskih poslova Sajrusa Vensa. Podijeljena na četiri zone pod kontrolom mirovnih trupa Ujedinjenih nacija, Krajina je do svog konačnog statusa trebala da dođe kroz pregovore. Međutim, ma koliko se Milošević i njegovi trabanti u Beogradu i Kninu pravili blesavi, podrzumijevalo se da će svako postignuto rješenje biti u okvirima granica Hrvatske. U isto vrijeme i Tuđman se suočio s činjenicom da će morati pristati na srpsku autonomiju – pitanje je samo na koliku.

Međutim, u skladu sa zakonom spojenih posuda, status Krajine je od 1992. bio vezan za krvoproliće u Bosni i Hercegovini. Tražeći način da je podijele, Milošević i Tuđman stekli su tu široko polje za uzajamno trgovanje, podvaljivanje i ucjenjivanje. Sudbina Krajine, u tom kontekstu, nije bila ništa drugo sem monete za potkusurivanje. Održavani s vremena na vrijeme, pregovori Zagreba i Knina zato i nisu bili ništa drugo do razgovori gluhih. Ali, sasvim je drugačiji bio odnos između Miloševića i Tuđmana: njih dvojica su intenzivno razgovarali i dogovarali se na raznim mirovnim konferencijama i pregovorima (ukupno četrdeset i osam puta), a Hrvoje Šarinić, kao Tuđmanov specijalni izaslanik, u tajnosti se sedamnaest puta sastao sa Miloševićem u Beogradu od 1993. do 1995.

Ipak, kako je tadašnja vlast u Zagrebu namjeravala uspostaviti svoju vlast u Krajini, vidjelo se 1993. Ako je cilj iznenadnog napada Hrvatske vojske u Ravnim Kotarima bio uspostavljanje kopnene veze srednje i južne Dalmacije sa ostatkom zemlje preko Maslenice, prepad u Medačkom džepu imao je samo jedan rezultat: osamdeset i osam ubijenih Srba među kojima i trideset šest civila – dvadeset osoba bilo je starije od šesdeset godina. Zauzvrat, po naređenju krajiških lidera, granatirani su civilni ciljevi u hrvatskim gradovima... Od tada pa sve do augusta 1995, smjenjivaće se periodi krhkih primirja i sukoba na pojedinim dijelovima fronta.

Nada da je moguće riješiti status Krajine mirnim putem pojavila se sredinom 1994, kada su Sjedinjene Američke Države, Rusija i Evropska unija predložile mirovni Plan Z-4, po kom bi Srbi dobili široku autonomiju u Hrvatskoj. Mada Tuđman ni u snu nije bio spreman na takvo rješenje, bar je plan uzeo "na znanje" u nadi da će ovako ili onako pronaći povod da ga u budućnosti odbaci. Nije ni morao da se trudi. Kako je Plan Z-4 kvario Miloševićeve kombinacije u Bosni i nudio sličan presedan za Kosovo, krajiški lideri su po njegovom naređenju odbili i da prime ovaj dokument od pedeset osam strana A4. Nakon toga, ne samo da za autonomiju Krajine više nije bilo nade, već je u pitanje došao i opstanak Srba na teritorijama gdje su u većini živjeli četiri stoljeća.

POSLEDNJI DANI – BEZ ODBRANE

Krajiška granica bila je duža od hiljadu, a dubina teritorija iznosila je između trideset i pedeset kilometara. Pripadnik Srpske vojske Krajine imao je u prosjeku četrdeset i sedam godina, a postojale su čete sa prosječnom starošću od pedeset šest i brigade sa pedeset tri godine. I još nešto: brigade SVK predstavljale su, zapravo, slabe bataljone, bataljoni – slabe čete, a čete – slabe vodove... Ukratko, bez znatne vojne podrške u tehnici i, posebno, ljudstva iz Srbije i Republike Srpske, pred sveobuhvatnom ofanzivom Hrvatske vojske, krajiške jedinice mogle su pružiti samo izuzetno kratkotrajan i simboličan otpor. A da po Srbe u Krajini sve bude još gore, upravo se na iskorištavanju tog odnosa snaga bazirala pregovaračka strategija Ričarda Holbruka, specijalnog izaslanika američkog predsjednika Bila Klintona.

Sve je počelo kada je u mukloj tišini vlada Hrvatske angažirala kompaniju Militari Professional Resource Inc. (MPRI), čiji su personal činili penzionirani američki generali, diplomate i, uopće, ljudi pred kojim se širom otvaraju sva vrata u Pentagonu. Suština unajmljivanja ove firme nije u obuci trupa ni u izradi planova ratnih operacija, pa čak ni u zaobilaženju zabrana vezanih za nabavku naoružanja... Kad generali iz MPRI-ja prihvate posao, to je najbolji znak da je onaj tko ih je angažirao dobio blagoslov i podršku Vašingtona za ostvarivanje svojih vojnih ciljeva. A što je bio cilj Hrvatske u ljeto 1995, zna se dobro.

Američki general Čarls Bojd rekao je kasnije da Zagreb nikad ne bi pokrenuo "Oluju" bez podrške iz Vašingtona. Ne bi trebalo sumnjati u njegove riječi kao ni u to da je Holbruk vrlo plastično objasnio Miloševiću stvarni značaj generala iz MPRI-ja. Posljednju šansu – ako je u tom trenutku još postojala – da se pregovorima i uz velike ustupke Zagrebu riješi status Krajine, tadašnji predsjednik Srbije žrtvovao je pogodbama sa američkim "buldožer diplomatom" vezanim za teritorije i položaj Republike Srpske u okviru BiH. A kako se Tuđman na tom području morao odreći svog najmilijeg čeda, paradržavne Herceg-Bosne, kao kompenzaciju dobio je odrešene ruke u Krajini. Kako će to iskoristiti – i to se zna dobro.

BRIONSKI PLENUM

Hrvatska vojska zauzela je u operaciji "Bljesak" zapadnu Slavoniju sa centrom u Okučanima 1. maja 1995. Pad tog dijela Krajine, tadašnji državni TV Dnevnik u Beogradu kratko je zabilježio u sedamnaestoj minuti. Nikakva pomoć nije došla ni od Republike Srpske Radovana Karadžića i Ratka Mladića s kojom su se krajiški lideri onoliko ujedinjavali.

Sudbina Krajine, prepuštene same sebi, bila je zapečaćena. Posljednji pokušaj da se izbjegne "Oluja" odigrao se 3. augusta 1995. u Ženevi. Shvativši koliko je sati, krajiška delegacija je na pregovorima pod pokroviteljstvom kopredsjednika Konferencije za bivšu Jugoslaviju Torvalda Stoltenberga potpisala mirovni Plan Z-4. Međutim, bilo je prekasno. Hrvatski pregovarači su zahtijevali samo jedno – trenutnu kapitulaciju. Da su imali i te kako razloga da budu samouvjerni, svjedoči i to da je krajiška delegacija pred put u Ženevu bezuspješno pokušavala da dobije instrukcije od Miloševića u Beogradu. On se, po riječima tadašnjeg ministra vanjskih poslova SR Jugoslavije Vladislava Jovanovića, nalazio na nekom odmoru i nije ga namjeravao prekinuti, dok je Hrvatska vojska zauzimala polazne položaje...

Tako je Tuđman mogao da se jednom zauvijek riješi Srba. Oni su za njega u prvom redu predstavljali "remetilački faktor" u Hrvatskoj, a nipošto građane zemlje na čijem se čelu nalazio. Upravo to je i bio smisao Tuđmanovog istupanja na savjetovanju neposredno pred "Oluju" na Brionima; upravo je na to mislio kada je govorio "da se Srbima mora zadati udarac od koga se nikad neće oporaviti", "da Srbima treba dati puta, sve im tobože garantirajući ljudska prava" i slično. Ante Gotovina, Mladen Markač i ostali prisutni jako dobro su ga razumjeli. Znali su što im je činiti – pitanja i potpitanja nisu bila potrebna.

EPILOG

Krajina je 4. augusta 1995. bila na koljenima. Slom tamošnjih srpskih snaga zato niti je velika, a još manje genijalna vojna operacija. Granatiranja krajiških gradića, napad MIG-ova na izbjegličku kolonu kod Bosanskog Petrovca, propaganda sa ciljem da se izazove panika radi napuštanja domova i – nadasve – davanja odrešenih ruku svakom tko je u Hrvatskoj vojsci htio da pljačka, pali i ubija, nije bilo ništa drugo do realizacija Tuđmanovog davanja "Srbima puta". Gotovina i Markač, kao izvršioci tog plana, ništa posebno nisu ni morali da naređuju – dovoljno im je bilo da namignu, okrenu glavu sve busajući se slavodobitno u grudi generalske i nacionalne. Ako to nije udruženi zločinački poduhvat – što onda jeste?

Tokom "Oluje", više od 220.000 Srba našlo se u zbjegovima, a poginulo je ili nestalo oko 2000 osoba. Povratak dijela tih ljudi bio je mučan i težak: godine i godine će proći dok se iz njihovih kuća isele Hrvati dovedeni u sklopu Tuđmanovog etničkog inženjeringa. Još više će trebati da im se obnove spaljeni domovi, a i danas su veoma rijetki Srbi u državnoj upravi Hrvatske...

Od pada Krajine prošlo je sedamnaest godina. Nakon presude Žalbenog vijeće Haškog tribunala kojom su Gotovina i Markač oslobođeni za udruženi zločinački poduhvat, Hrvatska je u nacionalnoj ekstazi, a Srbija ogorčena nepravdom. Nacionalisti i šovinisti na obje strane jašu kao što odavno nisu. Tako je moguće i da predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, čovjek inače lično zaslužan za proces popravljanja srpsko-hrvatskih odnosa, izgleda kao perspektivni kadar iz Tuđmanove središnjice dok prima oslobođene generale; tako je moguće i da Tomislav Nikolić, Ivica Dačić, Aleksandar Vučić – da se ne pominju ostali poput Uroša Šuvakovića ili Milovana Drecuna – koji su tokom devedesetih svim snagama podržavali i sprovodili najpogubniju Miloševićevu politiku, uključujući i onu u Krajini, postanu šampioni međunarodne pravde. Podilaženje najjeftinijem političkom populizmu vazda je bilo isplativo.

Međutim, to nipošto ne mijenja činjenicu da je Žalbeno vijeće Haškog tribunala donijelo pogrešnu i duboko nepravednu odluku. Ratni zločini – naravno – ne mogu se i ne smiju dijeliti na "naše" i "njihove". Ipak, članovi vojnog i političkog vrha Srbije, Krajine i Republike Srpske kažnjeni su pred Haškim tribunalom za počinjena djela od 1991. do 1995. Za etničko čišćenje i ostale zločine počinjene nad Srbima u Krajini pred istim sudom osuđen nije nitko. To nije niti može biti dobro. Ne zbog prošlosti – ona je takva kakva je, već zbog budućnosti o kojoj svi, uključujući i Gotovinu, toliko govore.



Foto: Veritas
Filip Švarm 

Izvor: Vreme 


OLUJA, ZLOČIN KOJI NE ZASTAREVA (2017)

Za samo 48 sati, više od 200 hiljada ljudi prognano je u akciji Oluja. Ubijeno je i nestalo preko 2000 Srba.

Kako se oni koji su 4. i 5. avgusta 1995. godine bili u koloni sećaju tih dana? Šta je prethodilo Oluji? Da li je završena? Koliko se Srba koji su pre 22 godine prognani iz Hrvatske vratilo svojim kućama?

Kakva je budućnost regiona, ako jedan isti događaj za Srbiju predstavlja zločin, a za Hrvtasku – Dan pobede i domovinske zahvalnosti?

O svemu tome, govore gosti specijalne emisije:

  • Milan Gulić, istoričar Instituta za savremenu istoriju, 
  • Savo Štrbac iz Informaciono-dokumentacionog centra Veritas i 
  • Aleksandra Joksimović, predsednica Centra za spoljnu politiku.
Razgovor vodi Nada Gogić



Izvor: RTS



PRVI PRVI NA SKALI Ko nam truje decu

ppns - modli

APELI


PPNS/KG VODIČ

PPNS/RADION

PPNS/RADION - EMISIJE KOJE VIŠE NISU NA FM

Print Friendly and PDF

Komentara (0)



Dodaj komentar