Između 1946. i 1958. na ostrvu Bikini Atol, SAD su testirale 23 nuklearne bombe. Najveći i najrazorniji test se dogodio 1. marta 1954. godine.
Slika prikazuje greben koji je temelj Bikini Atola i čini ga lanac od 23 ostrva.
Krater na slici NASA-inog Landsat 8 satelita snimljen je 8. 19. avgusta 2013. Nastao je tokom testa vodonične, hidrogenske ili termonuklearne bombe. To je nuklearno oružje novog dizajna u kom se spajaju atomi vodonika i oslobađa mnogo više energije nego u običnoj atomskoj bombi.
Očekivalo se da će to biti eksplozija od 4-6 megatona, ali umesto toga, ona je oslobodila energiju od 15 megatona, što je čini jednim od najmoćnijih nuklearnih testova ikad sprovedenih. Eksplozija je bila 1.000 puta jača od atomske bombe bačene na Hirošimu u avgustu 1945. Krater je 2km širok i preko 80m dubok. Oblak pregrejanog vazduha i vode u obliku gljive dostigao je visinu od 40km, dopro je u stratosferu i na kraju se proširio na četiri kontinenta.
Eksplozija je bila toliko velika da je uništila veliki deo opreme za njeno praćenje. Radioaktivni materijal je razbacan na ogromnom prostoru. Iako je stanovništvo Bikini Atola evakuisano godinu dana ranije, mnogo materijala sa velikom dozom zračenja je bačeno na druga obližnja ostrva. Stanovnici su evakuisani nekoliko dana posle toga kada su počeli da pokazuju simptome trovanja radijacijom.
Ova eksplozija je izmenila pejzaž, poremetila život stanovnika, ali i izazvala diplomatske pregovore koji su se okončali 1963. zabranom površinskih nuklearnih proba.
Deo stanovništva Bikini Atoll je pokušao da se vrati nekoliko decenija posle testova, ali je zemljište na ostrvu ostalo zagađeno i nije bilo bezbedno. Do današnjeg dana ona su i dalje uglavnom nenaseljena.
Do danas nije jasno zašto je došlo do greške na testu. Razlog je ostao tajna.
Unesko je proglasio Bikini Atol svetskom baštinom kao podsetnik hladnog rata i trke u nuklearnom naoružanju.
Foto: Earth observatory; History; Forbes Izvor: Sve je fizika
Kompleks Zastava je bio gađan dva puta u aprilu 1999. godine, a NATO bombardovanje izazvalo je veliku štetu objektima, uključujući elektranu, traku za montažu automobila, lakirnicu, računarski centar i traku za kamione. Neki delovi objekta su potpuno uništeni. Glavni problemi koje je identifikovao UNEP procenom nakon gađanja su:
visoke koncentracije PCB-a i dioksina na podu farbare Zastava Automobila i obližnjih jama za otpadne vode;
PCB u okviru Trafo stanice elektrane Zastava Energetike;
sedimenti u reci Lepenici.
Sanacija betonskog poda zagađenog PCB-om u lakirnici Zastava automobila
Pozadina projekta
Tokom sukoba na Kosovu 1999. godine, bombardovanje je oštetilo transformatore u dvema halama za farbanje koji sadrže PCB ulje. Približno 2.150 kilograma PCB ulja je iscurilo iz transformatora i prosulo se na betonski pod u smeru obližnjih jama za otpadne vode. Analize uzoraka uzete tokom misija UNEP-a 1999. i 2000. godine, pokazale su visok nivo PCB-a i PCDD/F (dioksina i furana) u ostacima na vrhu poda. Dalje istrage UNEP-a 2001. godine su potvrdile da je PCB prodreo na površinu od približno 150kvm betonskog poda hale za farbanje do dubine od približno 25 centimetara, zagađujući zemljište ispod na nekim mestima. Čak 30.000 mg/kg PCB-a je pronađeno u gornjim slojevima betona u blizini nekadašnjih transformatora, dok su u drugim delovima hala za farbanje koncentracije bile manje od 50mg/kg. Oko 400kvm manje zagađenog betona je identifikovano u ostatku hala za farbanje i na području prema novoj jami za osnovnu boju. Koncentracije dioksina i furana u betonu bile su veoma niske, zbog čega je PCB postao glavni parametar brige za projekat čišćenja.
Ciljevi projekta
Rizici koji proizlaze iz kontaminacije PCB-a prvenstveno su uključivali izloženost radnika koji rade u halama za farbanje. Shodno tome, ciljevi projekta bili su smanjenje zdravstvenih rizika za radnike fabrike da bi se izbeglo dalje unakrsno kontaminiranje i da bi se otpad pravilno skladištio kako bi mogao u budućnosti da se transportuje...
Komentara: 0