"Koliko je samo tih dana bilo straha u susretu dželata i žrtve. Obojica su bili pripadnici ljudskog roda, verovatno se nikad ranije nisu videli, jedan drugome ništa nisu bili krivi. Ipak, jedan je bio mučitelj, a drugi unapred osuđen na smrt, jedan je bio sve, a drugi ništa". Tako je jedan zatvorenik opisao ono što se u leto 1941. događalo u Gospiću, i na Velebitu u kompleksu logora Jadovno.
Taj logor bio je jedan od prvih u NDH. Cilj čelnih ljudi te marionetske države Trećeg rajha bio je da osnuju logor za koji se neće znati. Jedno od mesta kompleksa logora bilo je ostrvo Pag, odnosno uvala Slana, predeo ne kojem nema nikavog života i koji neki opisuju kao "pakao u kamenoj pustinji".
Prvi deo dokumentarnog filma o NDH govori o istorijskom kontekstu u kojem je došlo do stvaranja te države, o delovanju ustaškog pokreta i Ante Pavelića do 1941. godine, o ulozi Rimokatoličke crkve i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.
U filmu govore istoričari iz Srbije i Hrvatske Ljubodrag Dimić, Hrvoje Klasić, Đuro Zatezalo, Josip Jurčević, Veljko Đurić, Dejan Ristić, publicista Slavko Goldštajn, episkop slavonski Jovan (Ćulibrk), bosanski franjevac Marko Oršolić i potomci stradalih u logoru "Jadovno" Boris Begović i Dušan Bastašić.
Autor filma je Stevan Kostić, montažer Goran Mijić, snimatelj Aleksandar Agbaba, tonski snimatelj Saša Pribaković, stručni konsultanti Dejan Ristić i Jovan Mirković, novinari saradnici Dragana Ignjić, Milica Jevtić, tekst je čitao Dušan Radulović. Film je nastao na predlog urednika Informativnog programa RTS-a Nenada Lj. Stefanovića.
Prva epizoda na programu je u utorak 20. septembra u 21.15 časova.
Nakon što su u avgustu 1941. ugasili kompleks logora Jadovno, čelni ljudi Nezavisne Države Hrvatske osmislili su koncept najvećeg logora na Balkanu. U okviru parka prirode Lonjsko polje u Slavoniji, osnovan je Jasenovac, najveći logor na ovim prostorima.
Za razliku od nacističkih logora, Jasenovac je bio mesto gde su logoraši bili u neposrednom kontaktu sa svojim dželatima, zbog čega je ostao upamćen po surovim metodama ubijanja. "To je bio pakao na zemlji, način ubijanja je bio tako okrutan da se to ne može opisati rečima", kaže Gideon Grajf sa Instituta "Šem olam" iz Izraela, dok najpoznatiji lovac na naciste Efraim Zurof kaže da Jasenovac nije bez razloga nazvan "Aušvicom na Balkanu".
Ekipa RTS-a posetila je spomen područje Jasenovac u Hrvatskoj i Donju Gradinu u BiH, odnosno Republici Srpskoj, kao i Memorijalni muzej "Jad vašem" u Jerusalimu, najpoznatiju svetsku instituciju koja se bavi istraživanjem holokausta, a u kojoj se danas nalazi natpis "Jasenovac".
Ima li najjačeg utiska iz "planine mrtvih u slavonskoj ravnici" kako su neki zvali Jasenovac, zašto je najkrvavija godina u NDH bila 1942, šta su ljudi koji su vodili NDH govorili na suđenjima četiri decenije kasnije, kakav je bio odnos socijalističke Jugoslavije prema događajima iz Drugog svetskog rata?
O svemu tome u filmu govore: direktor Centra "Simon Vizental" iz Izraela Efraim Zurof, autor filmova "Krv i pepeo Jasenovca" i "Testament", reditelj Lordan Zafranović, istoričari iz Beograda i Zagreba - Ljubodrag Dimić, Hrvoje Klasić, Josip Jurčević, Đuro Zatezalo, episkop slavonski Jovan (Ćulibrk), publicista Slavko Goldštajn, Gideon Grajf sa Instituta "Šem olam" iz Izraela, kao i ljudi iz Spomen područja Jasenovac, Donja Gradina i Muzeja žrtava genocida.
"Sećam se velike sale, u njoj su deca ležala po slami, neka su spavala, neka su bila mrtva, a mislili smo da su spavala, neka su lutala kao da traže nešto, plač, kukanjava, dozivanje majki... Svako jutro dolazili su ljudi sa kolicima i kupili su umrlu decu, bilo je to jedno od najtežih vremena koja sam doživeo i koje mi je ostalo u stalnom sećanju". Ovako se Milinko Čekić, danas 80-godišnjak, priseća dela detinjstva koje je proveo u dečjem logoru u Sisku.
Nezavisna Država Hrvatska imala je logore za decu, najpozantiji su bili oni u Sisku i Jastrebarskom. Deca su u logore dovožena sa cele teritorije NDH, ali najviše ih je bilo sa planine Kozare u severozapadnom delu Bosne.
Treći i poslednji deo dokumentarnog filma o NDH govori o sudbini srpske dece, o tome zašto na Kozari godinama posle Drugog svetskog rata nije bilo dece, zašto je Jasenovac dobio pravi spomenik tek 1966. godine, o novim tumačenjima istorije, o brojevima, i o tome kako treba da se sećamo žrtava NDH.
U filmu, između ostalih, govore: direktor Centra "Simon Vizental" iz Jerusalima Efraim Zurof, autor filmova "Krv i pepeo Jasenovca" i "Testament" Lordan Zafranović, istoričari iz Srbije i Hrvatske Ljubodrag Dimić, Hrvoje Klasić, Đuro Zatezalo, Josip Jurčević, Veljko Đurić, Dejan Ristić, Jovan Mirković, publicista Slavko Goldštajn, episkop slavonski Jovan (Ćulibrk), bosanski franjevac Marko Oršolić i potomci stradalih u logoru "Jadovno" Boris Begović i Dušan Bastašić.
Autor filma je Stevan Kostić, montažer Goran Mijić, snimatelj Aleksandar Agbaba, tonski snimatelj Saša Pribaković, stručni konsultanti Dejan Ristić i Jovan Mirković, novinari saradnici Dragana Ignjić, Milica Jevtić, a tekst je čitao Dušan Radulović.
Film je nastao na predlog urednika Informativnog programa RTS-a Nenada Lj. Stefanovića. Treća epizoda na programu je u četvrtak 22. septembra u 21.00 na Prvom programu RTS-a.
Ako, dakle, hoćete da vam reč
ima mesto kod razumnih glavah,
nastojte poznati uzroke
i njihove prave naravske posledice
(Ante Starčević, 1867.)
RAD'ŠTA NOVAK ODE U MASONE?
1. Izrađen prema predlošku jugo-klerikalnog MAGNUM CRIMEN-a (v. niže), kojem se inače obvezuje meinstream srpske historiografije (tzv. "Krestićeva paradigma“ – uzročno-posljedično gledano (v. moto) – filmska je trilogija onkraj najviše moguće povijesne ISTINE i, s tim u svezi, pijeteta prema stvarnoj ŽRTVI.
2. „Istina ima obavezu, ako ima ijednu, da kontroliše moć. To je njena jedina funkcija. Da kažu istinu –
to je jedina odgovornost intelektualaca, ukoliko su intelektualci” (HANNAH ARENDT).
3. S obzirom na to, glede umjetničke ekspresivnosti, još je veća odgovornost intelektualca-umjetnika.
_____________________
«Viktor Novak, neosporni dosmrtni prvak i poslijeratnog jugoslavenskog masonstva, odmah nakon rata nastavio je rukovoditi bjesomučnom hajkom protiv Katoličke crkve [...] 'Još u ranoj mladosti pripadao sam onom duhovnom kolu omladine koju su formirali ideolozi jugoslovenskog narodnog jedinstva [Josip J. Strossmayer, Franjo Rački, Đuro Daničić i dr. – op. a.]. Kao takav, još za univerzitetskih studija, u svojim samostalnim naučnim izučavanjima obratio sam naročito svu svoju pažnju na delanja onih istorijskih sila koje su pomagale spajanju našeg razedinjenog - verama i državama - naroda, kao i onih koje su bile u službi toga razedinjavanja. […] Kad sam stao na vlastite noge, uvelike blagodareći mome znamenitom učitelju Ferdi Šišiću, moja su naučna i racionalna ubeđenja sasvim se srodila sa omladinskim težnjama kojima sam ostao veran do današnjeg dana'» (Iz «Autobiografije», što ju je Viktor Novak napisao za njemačku obavještajnu službu, 18. aprila 1942. godine u Beogradu; prema: Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, Split, 2005., s. 591-592).
Komentara: 1
ivan biondić
Ako, dakle, hoćete da vam reč ima mesto kod razumnih glavah, nastojte poznati uzroke i njihove prave naravske posledice (Ante Starčević, 1867.) RAD'ŠTA NOVAK ODE U MASONE? 1. Izrađen prema predlošku jugo-klerikalnog MAGNUM CRIMEN-a (v. niže), kojem se inače obvezuje meinstream srpske historiografije (tzv. "Krestićeva paradigma“ – uzročno-posljedično gledano (v. moto) – filmska je trilogija onkraj najviše moguće povijesne ISTINE i, s tim u svezi, pijeteta prema stvarnoj ŽRTVI. 2. „Istina ima obavezu, ako ima ijednu, da kontroliše moć. To je njena jedina funkcija. Da kažu istinu – to je jedina odgovornost intelektualaca, ukoliko su intelektualci” (HANNAH ARENDT). 3. S obzirom na to, glede umjetničke ekspresivnosti, još je veća odgovornost intelektualca-umjetnika. _____________________ «Viktor Novak, neosporni dosmrtni prvak i poslijeratnog jugoslavenskog masonstva, odmah nakon rata nastavio je rukovoditi bjesomučnom hajkom protiv Katoličke crkve [...] 'Još u ranoj mladosti pripadao sam onom duhovnom kolu omladine koju su formirali ideolozi jugoslovenskog narodnog jedinstva [Josip J. Strossmayer, Franjo Rački, Đuro Daničić i dr. – op. a.]. Kao takav, još za univerzitetskih studija, u svojim samostalnim naučnim izučavanjima obratio sam naročito svu svoju pažnju na delanja onih istorijskih sila koje su pomagale spajanju našeg razedinjenog - verama i državama - naroda, kao i onih koje su bile u službi toga razedinjavanja. […] Kad sam stao na vlastite noge, uvelike blagodareći mome znamenitom učitelju Ferdi Šišiću, moja su naučna i racionalna ubeđenja sasvim se srodila sa omladinskim težnjama kojima sam ostao veran do današnjeg dana'» (Iz «Autobiografije», što ju je Viktor Novak napisao za njemačku obavještajnu službu, 18. aprila 1942. godine u Beogradu; prema: Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, Split, 2005., s. 591-592).