"Izabrane pesme" Dora Pilković Kragujevac : Jefimija, 2004
Dora Pilković je rođena 11. marta 1911. godine na Sušaku, u Istri. Odrasla je u Beogradu, gde je završila osnovnu školu, gimnaziju (profesori Desanka Maksimović, Anica Savić Rebac) i Filozofski fakultet (1933) na kome je diplomirala na grupi za jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik.
Godine 1935. postavljena je za suplenta Gimnazije u Kragujevcu. Kratko vreme, pred rat, službovala je u Pirotu. Za vreme rata otpuštena je sa posla. Posle oslobođenja vraćena je u službu, u Žensku gimnaziju i Učiteljsku školu u Kragujevcu, gde radi sve do 1950. godine. Od tada radi u novoosnovanoj Višoj pedagoškoj školi u Kragujevcu, u kojoj je predavala istoriju i teoriju književnosti, u zvanju profesora više škole. Pored rada u matičnoj školi, istovremeno je radila i u centrima kragujevačke Više pedagoške škole u Svetozarevu, Čačku i Kraljevu. Bila je i izaslanik Ministarstva prosvete na višem tečajnom ispitu, a kao inspektor Oblasti i drugih prosvetnih vlasti vršila je i stručni nadzor u srednjim školama u više gradova u Srbiji: Kragujevac, Ćuprija, Kraljevo, Peć, Đakovica, Tutin. Na Višoj pedagoškoj školi radila je sve do njenog ukidanja 1973, kada je i otišla u penziju. Sve vreme učestvovala je u društvenom i kulturnom životu grada i regiona. Književnim i prevodilačkim radom bavila se od rane mladosti. Prvu pesmu je objavila 1927, u časopisu „Venac“ Jeremije Živanovića. Sarađivala je pesmama, književnim i likovnim kritikama i esejima u velikom broju uglednih listova i književnih časopisa.
Dragiša Vitošević je za nju jednom rekao da je bila „jedno previše setno stvorenje koje je svojom poezijom predosetilo svoj život“. O tome govore naslovi njene prve dve zbirke pesama: „Ukleti san“ (1931) i „Plamena ćutanja“ (1933). Posle dve teške i za nju neprebolne porodične tragedije, nastale su zbirke „Drvo ćuti“ (1978) i „Smešak iredaleki“ (1986). Poslednju svoju objavljenu zbirku „Jagorčevina u naručju“ (1996) posvetila je deci.
Uradila je i priredila više knjiga, zbornika i monografija; jedan je od pokretača i urednika časopisa za književnost, umetnost i kulturu „Koraci“ (1966), a bila je i član redakcijskog odbora edicije „Kragujevački oktobar“.
Prevodila je sa slovenačkog, makedonskog i bugarskog jezika. Iza nje ostao je neobjavljen, ali potpuno sređen i spremljen za štampu, prevod pesama za decu bugarskog pesnika Nikolaja Kančeva. Prevođena je na slovenački, nemački i češki.
Dobitnik je Povelje Otona Župančiča (1978) za prevodilački rad koju dodeljuje Udruženje slovenačkih pisaca, nagrade Kulturno-prosvetne zajednice Kragujevca za knjigu pesama „Drvo ćuti“ (1978), Zlatne značke KPZ Srbije (1980) i drugih nagrada i priznanja.
Dora Pilković, profesor i pesnik, tragičar i borac, preminula je 14. januara 2001. godine. Rekla je zbogom životu koji je prema njoj bio nepravedno surov, zadavši joj najbolnije moguće udarce (misteriozna smrt muža, 1945. i tragična smrt sina, 1973). Svojom poezijom, pisao je Branko V. Radičević „oživljavala je sina i otimala ga od zaborava“.
Do trenutka dok se njena duša nije konačno preselila u večni mir – o kome je pevala i u koji je ispratila dva svoja najvoljenija bića – svu brigu, ljubav, pažnju i oslonac, za sve u životu, imala je u književniku Slobodanu Pavićeviću i njegovoj porodici. On je drugovao sa njenim tragično nastradalim sinom Milošem. Imajući gotovo sakralni odnos prema njihovom prijateljstvu, Dora se doživotno vezala za pesnika Pavićevića. Tako je ta veza prerasla u magični spoj majčinstva, prijateljstva i duhovnosti. Dora je, testamentom, sve rukopise (svoje, Svetislava i Miloša) ostavila „svom Slobi“.
Violeta Jovičinac-Petrović
Pripremile: Gordana Vučković i Jasmina Marković Narodna biblioteka "Vuk Karadžić" - Zavičajno odeljenje Obrada: Portal PPNS
Komentara: 0