Knjiga analizira politiku različitih država sveta (SAD, EU, BRICS, Srbija) prema GMO u sklopu prehrambenih režima. Drugačije rečeno, GMO politika se posmatra kao deo ukupne agrarne politike, koju definišu različite poljoprivredne performanse i trgovinske relacije. U knjizi se analizira i uticaj proizvodnje transgene hrane na svetske cene hrane, prehrambenu sigurnost i potrošnju agrohemikalija. Na samom kraju, diskutuje se o svim načinima prodiranja GMO u prehrambene lance i daje se lista proizvoda koji potencijalno sadrže GMO.
Povezivanje studija slučajeva
Naša studija različitih zemalja pokazuje da nacionalne politike GMO ne bi trebalo analizirati odvojeno, već kao sastavne delove poljoprivredne politike. Svaka od razmatranih zemalja prihvata ili odbija transgene proizvode u zavisnosti od ukupnih poljoprivrednih ciljeva. Zemlje čiji je glavni cilj postizanje samodovoljnosti usvojile su snažan regulatorni nadzor više ili manje uspešno. Zemlje čiji je glavni cilj povećanje izvoza odobrile su slab regulatorni pristup GMO-ima. Pored toga, zemlje u kojima male farme postižu značajnu količinu poljoprivredne proizvodnje teže više da zaštite svoja tržišta od zemalja u kojima je poljoprivredna proizvodnja uglavnom u rukama velikih proizvođača.
Vrlo različiti razmeri uspeha transgenske tehnologije u Brazilu i Južnoj Africi potvrđuju da neoliberalni stav u pogledu GMO nije garancija uspeha. Štaviše, tehnologija sama po sebi nije garancija zadovoljavajuće poljoprivredne proizvodnje; drugi parametri, istorijski važni u poljoprivrednoj proizvodnji, imaju mnogo veći uticaj. Ova studija potvrđuje prethodni nalaz da "manje razvijene i ekonomski manje moćne zemlje ... trpe posledice negativnih socijalnih uticaja uvođenjem ove nove tehnologije" (Pehaner i Otero, 2008:366).
Iako treći režim ishrane tek treba da preuzme svoj konačni oblik, može se smatrati da je već ojačao oko centralne ose transgenske tehnologije, sa sojom kao tačkom stabilnosti. Kao što su Fridman i Mekmajkl u svom čuvenom dokumentu iz 1989. godine istakli: "pomak ka soji, izvan Azije, gotovo u potpunosti američki usev između Drugog svetskog rata i 1973, odražavao je moć Amerike" (Friedmann i McMichael, 1989:109). Od stvaranja uslova da se soja takmiči sa drugim uljaricama tridesetih godina prošlog veka, soja je odigrala važnu ulogu u transformaciji poljoprivrede. Generalno se smatra da je soja bila u središtu posleratne transformacije poljoprivrede, a time i velikih pomaka u međunarodnoj podeli rada.
Većina priče se odnosi na meso, ali njegovo poreklo leži i u kombinovanim svojstvima soje kao prerađenog biljnog ulja soje u početku važna za proizvodnju margarina, i kao odličan izvor hrane za životinje (Friedmann i McMichael, 1989:110). Ista opservacija važi i danas, a soja je još više ojačana kroz zaštitu prava intelektualne svojine. Transgene soje su probile sve barijere nacionalnih propisa i našle su svoj put ka svim delovima sveta. Bez obzira na to da li je neka zemlja usvojila zakon o zabrani uzgoja, kao što je to učinila Rusija, ili prihvatila suštinske pristupe ekvivalentnosti, kao što je to slučaj u Južnoj Africi, svi su prihvatili transgenu soju. Čak je i Srbija, zemlja koja je usvojila najjači zakon i pokazala najjači otpor, uvezla određene količine transgene sojine sačme u godinama nestašice hrane.
Konačni oblik trećeg režima ishrane u odnosu na GMO zavisi od energije otpora. Verovatno je korist od otpora kristalizacija manjeg ili većeg broja tržišnih niša za ne-GMO proizvode. Teško se može očekivati da bilo koja vrsta otpora može u potpunosti eliminisati proizvode transgenske tehnologije. Čak će se i Rusija, sa svojom stvarnom i potencijalnom moći, suočiti sa ostacima kontaminacije GMO-om ako odluči da se povuče iz uvoza bilo kojih transgenih proizvoda.
Dobro je poznato da je zavisnost poljoprivrednika od korporacija kao dobavljača početnih ulaganja, uspostavljena tokom drugog režima ishrane, dodatno produbljena pod trećim režimom za one koji su prihvatili novu tehnologiju. Zaštita prava intelektualne svojine doprinela je povećanju nejednakosti među narodima i čak stvorila uslove za obnovu kolonijalizma, tj. neokolonijalizma. Kao odgovor na to, društveni pokreti su postali bolje organizovani, u poređenju sa njihovim početkom šezdesetih godina prošlog veka, i poljoprivrednici koji su ostali izvan proizvodnje GMO-a postali su simboli slobode u modernom sistemu ishrane.
Foto: MintPress News Prevod i obrada: Minja i Dejan Milošević/Portal PPNS
Komentara: 0