Lažni car Šćepan Mali (Lovćen film, 1955)

Petar II Petrović Njegoš (1813-1851)
Lažni car Šćepan Mali

Prvo izdanje je objavljeno u Trstu, 1851.

Elektronsko izdanje po blagoslovu Mitropolita Crnogorskog-primorskog Amfilohija, u saradnji sa sajtovima Mitropolija Crnogorsko-primorska i Srpska zemlja Crna Gora, u okviru Projekta Rastko - Cetinje priredili i objavili: Aleksandar Raković, Zoran Stefanović, Nenad Petrović, Milan Stojić i Marinko Lugonja.

PREDGOVOR

Šćepan Mali bio je laža i skitnica, ali je znamenitu epohu u Crnoj Gori i u okolini učinio imenujući se ruskijem carem. Njegov život još niko opisao nije, jerbo se samo u predanijama glavna stvar sadržavao, a druge se sitnarije s dugijem vremenom gube. Dokumenata slabo se kod nas nalazi, jerbo po nedostatku hartije često puta i listovi svetijeh knjiga za fišeke su se upotrebljavali; stoga se i o Šćepanu na Cetinju nije našlo ništa do ovi listić od igumna Mrkojevića, kojega ovdje fac-simile postavljam.^*

Zbog važnosti događajah i zbog čudnovatosti Šćepanove ja sam željeo štogod o njemu napisati. I, doista, da slučajem ne pođoh u Mletke u početku 1847. godine, ne htijah ništa vjernoga o njemu svome rodu objelodaniti.

Ali u Mletke kada dođoh, potrudim se i kojekako uljezem u ogromnu arhivu bivše stare Republike mletačke.

Gospodin Tomazeo usrdno priskoči, i bi mi na ruku; čuvara od arhive, staroga markiza Solari, gotovo slobodnom i veselom gorskom poezijom i pričanjem zamađijam, te mi dobri starac počne po mojoj ćudi igrati; pet šest valjatijeh pisarčićah tri čitave nedjelje po svima uglovima od arhive kopaše, i što god se moglo nać o čudnovatom Šćepanu i o drugijem stvarima odnoseći se Jugoslovenstva sve ispisaše.

O Šćepanu sam izvjestija čista sabrao iz raporatah Paskvala Cigonje, izvanrednog providura kotorskoga, koja je dostavljao svojoj vladi u Mletke. A providur ih je dobivao od svojijeh uhoda sa sviju krajeva.

Što se pak tiče Porte otmanske, kakva je sredstva protivu Šćepanu upotrebljavala, to se vidi iz raporatah tadašnjega poslanika mletačkoga pri Porti otmanskoj, g. Justinjani, i tadašnjega vicekonsula u Skadru, g. Duodo. Da sve sitnarije ovdje stavim što su ova trojica pisali, dugo bi bilo; ali između istijeh neke moram spomenuti da se uvjere čitatelji da u djelu ovome mojega sopstvenoga ništa nije što nije osnovano na pričanju narodnom i na raportima više rečene trojice.

Ono što narod priča vidi se u istoriju Milutinovića; a ono što rečena trojica pišu, ono se samo u arhivi moglo naći.

Na primjer, kod njih stoji kako je patrijarh pećki s njega postradao; kako mu je Simo Cetinjanin sa svojom družinom barjake ruske napravljao i na dar šiljao; kako su mu Dubrovčani različite poslastice, različita vina i bogatu portantinu (nosila) na dar poslali. Tamo je Džaja papagao, serdar (graf) Bujović; tamo je stradanje Šćepanovo kod Arslanovića u Hercegovini, podobno Mazepinu; tamo su kaluđeri, koji u šišu (štapu) pisma iz Rusije donose; tamo su po imenu svi glavari turski koji se nalaze u ovome djelu; tamo je partrijarh Esperijus sa svojom namjerom; tamo je arhimandrit barski Debelja, Srbin dušom i tijelom; tamo je po drugi put vojska poslata od Porte godine 1774 - stotinu tisuća vojske pod drugim beglerbegom rumeli-valisom - da udari na Crnu Goru. No pogibija Šćepanova sve to razvije i zadovolji oholost tursku. - Šta su jošt o ovome čudnovatome čovjeku pisali, imenujući ga negdje carem i negdje imperatorom, čovjek se mora upravo čuditi kad vidi kakvu im je maglu bio ugnao u tikvu.

Ja sam ovo djelo jošt 1847. godine napisao, a danas ga na svijet dajem u Trstu na Spasov dan 1850.

Sačinitelj

_______
^{* Faksimil je bio na posebnom listu, između spoljašnjeg i unutrašnjeg naslovnog lista, a njegov prilagođeni prepis, prema izdanju SKZ 1901, glasi: "1767. goda javi se Stjepan Mali, kojega postaviše Cernogorci carem, i carstvova u Cernu Goru 7 let na sramotu turackomu caru i svoj Evropi i Aziji. I sego god[a] posla turacki car dva nasilna vezira, urumelinskago i bosanskago, na Cernu Goru so besčislenim vojinstvom, i vojevaše na Cernu Goru i sramotno pođoše ot nje s velikijem stidom. I venecinski duka posla 27 tisjašt vojinstva po moru na Cernu Goru skupa z dogovorom cara turskoga. I oni se sramotno vratiše i stidno. Ovo je svoj Evropi i cijelome svijetu izvjestno. Ovi isti, koji ovo piše, svojijema je očima gleda i na rbat muku podnosio. Pisa Teodosije Merkojević, svojeručno i pravo, tako bio zdravo i veselo. Amin."}

Izvor: Njegos.org

FILM

Lažni car je jugoslovenski, crno-beli film snimljen 1955. godine koji je režirao Velimir Stojanović, a scenario je napisao Ratko Đurović.

Samozvani car, Šćepan Mali nije samo fizički sličan ruskom caru za koga se izdaje. On se iskreno uživljuje u ulogu reformatora Crne Gore, zalaže se za ukidanje krvne osvete i bratoubilačke borbe i doprinosi pobedi Crnogoraca nad turskom i mletačkom vojskom. Život završava tragično: ubija ga sluga, turski plaćenik.

Uloge