"Kada bi Srbina i Hrvata skuhali u istom loncu i juha bi se razdvojila."
"Što se tiče pravoslavlja, tu nema čoveka, nema istine, nema morala".
"…ali iz cijelog ovog čina, tj. državnog udara, opet izbija na javu činjenica da su Srbi i Hrvati dva svijeta koja se nikada neće ujediniti dok je jednoga od njih na životu."
"Duh bizantizma i slavenofilstva je nešto grozno."
2016.
- Na poziv autorskog tima bio sam u prilici da kao jedan od sagovornika i stručni konsultant učestvujem u realizaciji trodelnog dokumentarnog filma pod naslovom ,,Nezavisna Država Hrvatska : Strah, ponor, muk" koji je nastao povodom obeležavanja 75. godišnjice njenog uspostavljanja. Bio je stručni i ljudski izazov iznova se tokom prethodnih meseci baviti strahotama Drugog svetskog rata sa ciljem objektivnog sagledavanja i predstavljanja tog tragičnog nasleđa koje i danas opterećuje odnose ex-jugoslovenskih naroda i njihovih država.
MUZEJ ŽRTAVA GENOCIDA : DOKUMENTARNI FILM PAKAO NDH
Muzej žrtava genocida u Beogradu kroz formu vizuelnog medija plasira istorijske činjenica bitne za razumevanje tragične sudbine srpskog naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Monstruoznost zločina i broj žrtava, obavezuju nas da sagledamo okolnosti i prirodu procesa koji su do toga doveli. Kao društvo, dužni smo, prema žrtvama i prema sebi, to da uradimo, da bi smo kao narod mogli bez iluzija dalje živeti.
U okviru obnove sećanja i podizanja svesti o ovom, za nas važnom i teškom nasleđu, snimljen je dokumentarni film u produkciji Muzeja žrtava genocida.
Film je sastavljen iz dva dela. Prvi govori o genezi antisrpske politike u hrvatskom narodu, ulozi Rimokatoličke crkve, stvaranju i razvoju ustaške ideologije, državnom zločinu Nezavisne Države Hrvatske nad delom svog stanovništva, formama i metodama zločina učinjenog po programu "trećinu pobiti, trećinu preseliti u Srbiju, trećinu pokatoličiti i od njih napravite Hrvate".
Drugi deo filma govori o sudbini dece do 14 godina, akciji Diane Budisavljević, dokumentaciji o spašavanju dece i svedočenju preživelih logoraša...
Film je nastao korišćenjem poznatog i manje poznatog arhivskog i fotodokumentacionog materijala.
Autor filma je dr Veljko Đurić Mišina a realizator Dragan M. Ćirjanić.
2015.
FOND STRATEŠKE KULTURE: PROF. SRBOLJUB ŽIVANOVIĆ
2013.
RADIO BEOGRAD, DRUGI PROGRAM – SILEN: PROF. SRBOLJUB ŽIVANOVIĆ
Tema: Jasenovac i revizija istorije
Srboljub Živanović (Sarajevo, 21. decembar 1933) je srpski antropolog, paleopatolog, profesor londonskog Univerziteta, član Kraljevskog antropološkog instituta, i Kraljevskog medicinskog instituta u Londonu, direktor Evropskog instituta za izučavanje istorije drevnih Slovena (European Institute of Early Slavonic Studies) u Londonu, predsednik Međunarodne komisija za utvrđivanje istine o Jasenovcu, predsednik Fonda za istraživanje genocida, i član Slovenske akademije nauka i umjetnosti.
Papa Benedikt XVI. MOLITVA VEČERNJE U ZAGREBAČKOJ KATEDRALI 5. LIPNJA 2011.
Draga braćo u biskupstvu i u svećeništvu, draga braćo i sestre! Zahvaljujem Gospodinu za ovaj molitveni susret, koji mi omogućuje doživjeti poseban trenutak zajedništva s vama, biskupi, svećenici, posvećene osobe, bogoslovi i sjemeništarci, novaci i novakinje.
Od srca vas pozdravljam te vam zahvaljujem za svjedočanstvo koje dajete Crkvi kao što su to učinili toliki Pastiri i Mučenici u ovoj zemlji od svetog Dujma sve do blaženog kardinala Stepinca, ljubljenog kardinala Kuharića i mnogih drugih. Hvala uzoritom kardinalu Josipu Bozaniću na lijepim riječima koje mi je uputio.
Ovu se večer želimo u molitvi i pobožnosti prisjetiti blaženoga Alojzija Stepinca, neustrašivoga pastira, primjera apostolskog žara i kršćanske čvrstoće, čiji herojski život još i danas prosvjetljava vjernike hrvatskih biskupija, podržavajući ih u vjeri i crkvenom životu...
„Jednim uistinu prinosom [Krist] zasvagda usavrši posvećene“ (Heb 10,14). Ovaj izričaj iz Poslanice Hebrejima, malo prije naviješten, poziva nas da promatramo lik blaženoga kardinala Stepinca sukladno s Kristovim „likom“ i njegovom Žrtvom. Kršćansko mučeništvo je zapravo najviša mjera svetosti, ali to jest uvijek i samo zahvaljujući Kristu, po njegovu daru, kao odgovor na njegov prinos koji primamo u Euharistiji.
Blaženi Alojzije Stepinac odgovorio je svojim svećeništvom, svojim biskupstvom, svojom žrtvom života: jednim jedincatim „da“ sjedinjenim s onim Kristovim. Njegovo mučeništvo označava vrhunac nasilja usmjerenih protiv Crkve tijekom užasnoga razdoblja komunističkoga progona. Hrvatski katolici, a posebno kler, bili su predmetom mučenja i sustavnih nasilja, koji su išli za tim da razore katoličku Crkvu, počevši od najvišeg mjesnog Autoriteta. Ono posebno teško doba obilježio je jedan naraštaj biskupa, svećenika i redovnika, spremnih umrijeti da ne bi izdali Krista, Crkvu i Papu.
...Draga braćo, prianjati uz Krista znači „čuvati njegovu riječ“ u svim okolnostima (usp. Iv 14, 23). S tim u vezi blaženi se kardinal Stepinac ovako izrazio: „Jedno od najvećih zala našega vremena jest osrednjost u pitanjima vjere. Nemojmo si umišljati… Ili jesmo ili nismo katolici. Ako jesmo, onda se to mora očitovati na svim područjima našega života“ (Omelia nella Solennità dei SS. Pietro e Paolo, 29 giugno 1943)...
...Sav vaš život postat će tako znak i služenje posvećenju koje je svaki kršćanin primio kad je pritjelovljen Kristu. Vama mladima, koji se pripravljate za svećeništvo ili za posvećeni život, želim ponoviti da božanski Učitelj neprestano djeluje u svijetu i govori svakom pojedinom od onih koje je izabrao: „Slijedi me“ (Mt 9,9). Taj poziv zahtijeva svakodnevnu potvrdu odgovora ljubavi. Neka vaše srce bude uvijek spremno! Herojsko svjedočanstvo blaženoga Alojzija Stepinca neka nadahne obnovu duhovnih zvanja među mladim Hrvatima...
...Predragi! Neka blaženi kardinal Alojzije Stepinac i svi Sveti vaše zemlje posreduju za vaš narod a Majka Spasiteljeva neka vas štiti! S ljubavlju udjeljujem vama i čitavoj Crkvi u Hrvatskoj svoj apostolski blagoslov. Amen. Hvaljen Isus i Marija!
PAPA BENEDIKT XVI. KAO PROČELNIK KONGREGACIJE ZA NAUK VJERE, NA STEPINČEVO 1998. GODINE U RIMU
Kardinal Stepinac je bio čovjek savjesti koji se uime savjesti suprotstavio vladajućoj gomili. Bio je čovjek savjesti prosvijećene Kristovom riječju, čovjek savjesti izgrađene istinom te je sa savješću u istini prošao svoj put, put istinskoga života.
Zašto se čovjek kršćanske savjesti suprotstavio totalitarizmima: postao je u vrijeme nacističke diktature branitelj židova, pravoslavaca i svih progonjenih, a zatim za komunizma branitelj svojih vjernika te poubijanih i prognanih svećenika. Prije svega postao je odvjetnik Boga u toj zemlji, branio je pravo čovjeka da živi s Bogom. (...)
Bio je čovjek savjesti i zato u svojoj, divljenja vrijednoj čvrstoći nikada nije bio grub, nije nikada postao ogorčen, još manje mrzitelj jer je branio istinu, jer je njegova savjest bila uronjena u lice Kristovo, poučena od Krista. Ta je čvrstoća u isto vrijeme bila vidljiva i u ljubavi prema svojim progoniteljima.
Tako nas poučava kako čvrstoća kršćanske savjesti pomiruje istinu i ljubav. Bivajući čovjek savjesti, nadišao je zlo dobrim i mijenjao je zlo svojom nepobjedivom ljubavlju, hranjenom Kristovom ljubavlju.
Osim pet knjiga Dnevnika nadbiskupa Alojzija Stepinca za koje se u javnosti zna postoji i šesta i nalazi se u Beogradu
Originalni dnevnik Alojzija Stepinaca, od kada je pronađen u Zagrebačkoj nadbiskupiji, zajedno sa delom dokumentacije Nezavisne Države Hrvatske, kompletom gramofonskih ploča sa snimljenim govorima Pavelića, sa delom zlata iz trezora ustaške države u kome je bilo uglavnom zlatnih zuba i veštačkih vilica pobijenih nesretnika u mnogobrojnim logorima smrti, nalazio se u arhivu Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova Hrvatske u Zagrebu, uredno odložen i čuvan pod brojem 001050-31.
Dnevnik ima pet tomova i prva dva nose naslov, dr Alojzije Stepinac nadbiskup koadjutor, dok je na ostala tri on nadbiskup zagrebački.
Uz tekst dnevnika ispisan rukom Stepinca, a ponekad i njegovih sekretara, Ivana Šalića, Stjepana Lackovića i Franja Koktana, koji bi po sugestijama svog nadbiskupa beležili pojedinosti koje su smatrane važnim, mnoštvo je izlepljenih fotografija i pozivnica sa raznih svečanosti na kojima je Stepinac učestvovao.
Sakrio ih je u Nadbiskupiji kanonik Ivandija tako što ih je uzidao u deo jedne od podrumskih prostorija. No kako OZNA sve dozna tako je i ova tajna ubrzo razotkrivena, pomalo kasno za suđenje Stepincu, koji je već bio osuđen i zatvoren u Lepoglavi.
Dnevnici su prepisani ubrzo po otkrivanju, o čemu svedoči akademik Ljubo Boban, i ne samo on, jer se u svom radu služio prepisom, a da originalne dnevnike nikada nije video.
Mistifikacije dnevnika počele su rano, već pošto su otkriveni i traju do današnjih dana. Nekada zato što su bili nedostupni, a danas zato što su van svih očekivanja dostupni, i stoga što je njihov sadržaj veoma teško prilagoditi izgrađenoj slici o blaženom Stepincu. Sada više nema prepreka koje će potvrditi istinitost teze da su Stepinac i Maček ustoličili Pavelića i otvorili vrata nadolazećem zločinu koji će se artikulisati i učvrstiti kroz zakone i praksu Nezavisne Države Hrvatske. Pa zašto se onda ćuti.
III Ustaše kod nadbiskupa - Stepinac s a grupom „povratnika", 20
XII Treći Reich, Italija, ustaše i kler Troll von, Glaise von Horstenau, Kvaternik, Cavallero i Stepinac, 50
LXXVII Papski legat u Zagrebu Marcone sa Artukovićem i Stepincem, 610
LXXIX Prijem crkvenih rukovodilaca kod Pavelića Stepinac, muftija Softić, episkop Germogen i biskup Popp, 616
ELEMENTI USTAŠKE DRŽAVE
...Treba pomenuti i crkvene i klerikalne krugove kao posebnu kategoriju, mada je iz tih redova naročito deo nižega klera bio aktivan i u ustaškom pokretu, a pojedinci su nosili čak i ultaške oficirske činove. Viši kler je bio oprezniji, ne stavljajući sve na jednu kartu, pogotovu kada se uskoro uvidelo da je ustaška država osuđena na skori slom i kada se i Vatikan bio u većoj meri politički identifikovao sa stvarju zapadnih saveznika. Ipak je i voćstvo katoličke crkve u NDH, sa zagrebačkim nadbiskupom r-rom Alojzijem Stepincem na čelu, bilo prihvatilo Pavelićevu državu, izjavilo joj svoju lojalnost i aktivno sarađivalo s njom. Za deo ustaških nasilja, naročito u vezi sa prinudnim preobraćanjem pravoslavnoga življa u katolicizam i istrebljivanjem pravoslavnoga življa, snosi punu odgovornost i katoličko sveštenstvo...
Odmah posle kapitulacije stare Jugoslavije vratili su se iz emigracije, zajedno sa Pavelićem, ustaški teroristi. Zagrebački nadbiskup Stepinac priredio im je prijem i banket. Na fotografiji: Stepinac okružen ustaškim „povratnicima"
TREĆI REICH, ITALIJA, USTAŠE I KLER
Kao satelit „Osovine Berlin—Rim", NDH je sa svojim režimom bila nerazrešljivo povezana sa silama koje su je stvorile. Na fotografiji: savetnik nemačkog poslanstva u Zagrebu von Troll, general Glaise von Horstenau, „vojskovođa" Kvaternik, načelnik i talijanskog generalštaba Cavallero i nadbiskup Stepinac na jednoj svečanosti
...Na istoj liniji leže i veze koje je Glaise održavao sa visokim pretstavnicima katoličke crkve u NDH. Tu je, u prvome redu, važno pomenuti zagrebačkog nadbiskupa d-ra Alojzija Stepinca i papskoga izaslanika, msgr. Marcone-a. U ovu političku igru bio je umešan i šva j carski konzul u Zagrebu, d-r Kaestli, koji je stavljao na raspoloženje kurira konzulata za prebacivanje Stepinčeve pošte u Švajcarsku, gde se nalazio msgr. Augustin Juretić, jedan od važnih eksponenata ove političke linije. Da su pripadnici ovoga kruga bili sa Glaise-om najintimniji — što je, svakako, u vezi sa prevashodnim značajem koji je on pridavao crkvi u svojoj političkoj kombinaciji za ostvarenje katoličke podunavske konfederacije —, dokazuje činjenica da je svojoj domaćici, Ani Valenta, koja je uživala njegovo naročito poverenje, naredio da njegov dnevnik, za slučaj njegove naprasne smrti, preda Stepincu ili Marcone-u ili Kaestli-ju...
...Razume se da je EK Zagreb imao svoje agente i izvan ovih kategorija, iz građanstva, iz redova koji nisu bili politički bliski ni ustašama ni Govedićevoj grupi. Jedan od takvih je i Wilhelm Heger, koji je radio specijalno na pitanjima katoličke crkve i imao vrlo dobrih ličnih veza sa visokim klerom, počev od nadbiskupa Stepinca. Heger je imao sopstvenu razgranatu mrežu obaveštača...
...Glaise-ove političke kombinacije u vezi sa obaveštajnim koriščenjem kompleksa razmene napred su već kratko dodirnute. Došavši do zaključka o neminovnom slomu Trećeg Reich-a, želeo je iz toga sloma da spase Austriju, spojenu na bazi federacije ili konfederacije sa podunavskim zemljama, a u vezi sa Vatikanom i zapadnim saveznicima. O tome pitanju je Glaise bio u vezi sa generalom Loehr-om, o čemu je već bilo reči, a isto tako i sa komandantom XVIII planinskog korpusa u Salzburg-u, generalom Ringel-om, takođe Austrijancem. Prema nekim podacima izgleda da je Glaise po toj stvari stupio u dodir sa nadbiskupom Stepincem, papskim nuncijem Marcone-om i švajcarskim poslanikom u Zagrebu, Kaestli-em. Ostvarenje celog ovog nerealnog plana o spašavanju Austrije iz stečajne mase Trećeg Reich-a o podunavskoj federaciji trebalo je navodno da bude uslovljeno uspehom atentata na Hitler-a. A već je prikazana veza koju je Glaise imao prema zavereničkom krugu u Reich-u preko Sonderfuehrer-a barona Guttenberg-a, pripadnika toga kruga...
...Nepostojanje zvaničnog priznanja nije, uostalom, ometalo postojanje snažnih veza između Zagreba i crkvenoga Rima. U Zagrebu je boravio papski izaslanik, monsignor Marcone. Sam ili sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem, Marcone je češće posećivao i Pavelića. Helm je pretpostavljao da su tu posredi politički razgovori u vezi sa eventualnom preorijentacijom u NDH.
PAP’SKI LEGAT U ZAGREBU
Mada zvanično nije priznavao NDH, ne želeći da se zameri zapadnim saveznicima, Vatikan je uputio u Zagreb svoga legata u licu monsinjora Marcone-a, koji je pripadao dominikanskom kaluđerskom redu. Isto tako je i Pavelić imao svoga pretstavnika pri Vatikanu. Na fotografiji: Marcone (u beloj rizi) sedi na jednom predavanju između Andrije Artukovića i nadbiskupa Stepinca
...Od naročite važnosti za nemačku obaveštajnu službu bila je činjenica da je Heger uspeo da stekne poverenje nadbiskupa Stepinca. On pred ovim nije krio svoje veze prema Gestapo-u, ali ga je uverio da one mogu biti od koristi i katoličkoj crkvi. Naročito je Heger stekao Stepinčeve simpatije zauzimanjem za sprovođenje tzv. akcije »Nada sve«, kojoj je bio cilj građenja odnosno proširenje crkve u Mariji Bistrici, poznatom mestu hodočašća. Za tu akciju je, između ostaloga, Heger priložio i nekakav mermemi stub iz Italije. Svakako je to finansirao Gestapo, kome je veza prema Stepincu bila izvanredno važna...
...Da bi podupro ugled svoga agenta kod Stepinca, Gestapo je sproveo prebacivanje trojice katoličkih sveštenika iz poljskoga manastira u Czenstochowi za NDH. Bilo je u pitanju obnavljanje jednog katoličkog kaluđerskog reda kome su ovi sveštenici pripadali, a do čega je Stepincu, radi propagande katolicizma, bilo mnogo stalo.
Heger-a je zbog njegovih izvanredno dobrih veza prema visokom katoličkom kleru — poznavao se i sa nekim nemačkim biskupima — najzad preuzio RSHA od policiskog atašea i preselio ga u Beč. Ipak time nije bila prekinuta njegova veza sa Stepincem, mada je u Beču dobio, u okviru obaveštajnoga rada prema crkvi, nove i šire zadatke. Svoju agentsku delatnost krunisaoi je 1944. godine time što je u sporazumu sa RSHA položio sveštenički zavet, kako bi se sa katoličkom crkvom što više povezao.
Jedan od Heger-ovih najvažnijih saradnika bio je katolički sveštenik d-r Stjepan Kukolja, koga je Helm vodio kao V-Mann-a pod pseudonimom »Krakauer«. Kukolja je u potrebijen kao agent u Nemačkoj, i to kao »dušebrižnik« za hrvatske radnike u Reich-u. Sa njim je, po Heger-ovom odlasku u Beč, veze održavao Schumacher, koji je među prijateljima iz crkvenih krugova imao još nekoliko sveštenika, između ostalih monsignor-a Pavla Jesiha, rukovodioca Katoličke akcije za NDH i ličnog prijatelja nadbiskupa Stepinca, kao i slovenačkog sveštenika Draga Oberžana. Ova dvojica su sa Schumacher-om održavali potpuno poslovni odnos na osnovi uzajamnih usluga...
...Pošto je na taj način sebi pripremio agenta, Schumacher je želeo da ga ugradi u Stepinčevoj okolini. Međutim sistematski tretman kojim je Schumacher postupao prema Junger-u imao je neočekivano dejstvo: Junger je zaželeo da se javno odrekne crkve i, štaviše, da piše protiv nje i hrišćanstva uopšte. Bila je potrebna ponovna energična Schumacherova intervencija, ovoga puta u obrnutom pravcu, da bi se Junger privoleo da ostane sveštenik.
Plan sa ugrađivanjem Junger-a kod Stepinca, nije se, međutim, mogao1 sprovesti. Heger se tome odlučno usprotivio. Da ne bi došao u sukob sa njim, Schumacher se odlučio da Junger-a upotrebi u Mađarskoj ili, eventualno, u Švajcarskoj. Prethodno je trebalo da nađe u Beogradu, među rukovodiocima srpske pravoslavne crkve, pogodnoga agenta koji bi mogao da obaveštajno posmatra njen rad, naročito sa gledišta njenog držanja prema komunizmu.
Za vreme dok su ovi planovi raspravljani, delom i sa referentima RSHA za crkvena pitanja, Junger je radio obaveštajno u zagrebačkim crkvenim krugovima. To je navelo Heger-a, koji je želeo da sačuva monopolni položaj kod Stepinca, da pokrene intrigu protiv njega.
Dok je Junger, da bi se što više približio Stepincu, ovome tobože priznao da ga vrbuju za špijunažu protiv crkve, umešao se Kukolja pitanjem koliko je primio od Schumacher-a za ovu špijunažu. Iza ovog dekonspirisanja stajao je Heger, koji je preko svoga agenta Kukolje nastojao da onemogući Junger-a kod Stepinca. Pošto se tu pred Stepincem pojavilo i ime Schumacher-a, bila je kompromitovana i ustanova policiskog atašea. U isto vreme je Heger javio i RSHA-u neposredno — pošto se u međuvremenu već bio emancipovao od policiskog atašea i preko njegove glave održavao neposredne veze sa njegovim pretpostavljenim — da je Junger sam izneo Stepincu kako je plaćen da ga špijunira za policiskog atašea.
Oko toga se razvila prilična prepiska između policiskog atašea i RSHA. Helm je smatrao da je cela afera proistekla iz Heger-ove želje da ukloni konkurentnog agenta kod Stepinca, Junger-a, dok je RSHA usvojio Heger-ovo gledište i hteo Junger-a da uhapsi. Najzad je stvar ipak završena timešto je Junger-u zabranjena dalja delatnost u NDH i on je povučen u Reich na drugu upotrebu...
...U vezi sa crkvenim kompleksom od značaja je i uloga princa Erwein-a Lobkowitz-a, koga je Pavelić odredio za svoga pretstavnika pri Vatikanu. Lobkowitz, koji je imao počasni rang papskoga komornika, pripadao je krugu lica koja su održavala bliske odnose sa generalom Glaise-om von Horstenau-om. Koliko god je Lobkowitz mogao da bude zanimljiv Paveliću za eventualne političke kombinacije prema Zapadu preko Vatikana, toliko je on koristio i Glaise-u, kome je nesumnjivo služio kao informator i za koga je, verovatno, održavao i izvesne konkretne dodire. U ovome kompleksu je važna i lična veza koja je postojala između Glaise-a i Stepinca. Koliko je ona bila intimna, pokazuje i činjenica da je Stepinac jedan od tri lica kojima je trebalo da Glaise-ova poverenica, Ana Valenta, preda njegov dnevnik za slučaj da mu se nešto desi. Drugo od ovih lica bio je — što je takođe karakteristično — papski pretstavnik u Zagrebu, monsignor Marcone, a treće — švajcarski poslanik d-r Kaestli.
Najviši pretstavnici svih veroispovesti bili su zajedno primljeni kod Pavelića, da bi mu podneli svoja čestitanja povodom nekog državnog praznika NDH. Sleva: pretstavnici katolika, u sredini Stepinac; do n j i h pretstavnik muslimana, muftija Softić; sa belom kamilavkom ruski episkop Germogen, postavljen za poglavara „Hrvatske pravoslavne crkve"; na kraju protestantski biskup Popp sa još jednim funkcionerom protestantske crkve.
...Traganje za linijama stare jugoslovenske obaveštajne službe dovela je do posmatranja većeg broja lica i u izvesnim slučajevima do njihovog hapšenja. Pod prismotrom je bio, naprimer, dirigent zagrebačke opere Anton Gnezda, koji je pre rata duže vreme radio u Parizu, a zatim je na Sušaku stajao u bliskim vezama sa britanskim konzulom i sarađivao sa pograničnom policijom stare Jugoslavije. On se nalazio za vreme rata u Zagrebu, ali prema njemu nije preduziman nikakav postupak pošto je stajao u vezi sa nekim organima policije NDH i, sem toga, bio štićenik nadbiskupa Stepinca...
...Na osnovu provaljene radio-šifre bila je nemačka obaveštajna služba prilično upućena u delatnost koja se razvijala u emigrantskim redovima. Međutim ona nije ušla u trag onim vezama koje su bile izgrađene iz Carigrada i sa Bliskog Istoka prema NDH, i koje su vodile do d-ra Mačeka i nadbiskupa Stepinca, pa i do izvesnih muslimanskih krugova.
Za jednim od agenata iz jugoslovenske emigracije koga je na teritoriji Jugoslavije ubicila britanska obaveštajna služba — konkretno: obaveštajni centar pukovnika Masterson-a u Kairu — tragale su i obaveštajne ustanove RSHA u Zagrebu. To je bio rezervni poručnik Stanko Rapotec, koji se zadržao oko pet meseci na jugoslovenskoj teritoriji, posetio Dražu Mihailovića, nadbiskupa Stepinca i čitav niz drugih istaknutijih ličnosti i u Srbiji i u NDH, i zatim stigao u Carigrad.
Iz govora nadbiskupa Alojzija Stepinca na sudu, 3. listopada 1946.
Kroz 18 mjeseci vodi se protiv mene najžučnija kampanja u štampi, koja je našla svog odjeka i u fizičkom napadaju kamenjem i revolverima u Zaprešiću, a da ne govorim o svojoj stvarnoj internaciji već 12 mjeseci u Nadbiskupskom dvoru. (…)
Što sam govorio o pravu Hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo Hrvatskom narodu?
Sveta Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolit ne bi o tom smio ni pisnuti?
Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite, da je Hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno još pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je. (…)
Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas umrijeti. (...)
Nama se govorilo da je zagarantirana sloboda savjesti i vjeroispovijesti. Ja međutim moram konstatirati:
a) Da je od početka narodno-oslobodilačke borbe pa do sada ubijeno između 260 i 270 katoličkih svećenika. b) Ubijeno je kojih desetak časnih sestara što je do sada nepoznato u povijesti našega naroda. c) Uništene su ili otete naše katoličke škole. d) Uništene su naše katoličke tiskare. e) Uništena je naša katolička štampa. f) Uništeni su ili oteti naši katolički zavodi. g) Oteta su ili onemogućena naša katolička sirotišta. h) Uništen je naš Caritas, valjda iz zahvalnosti, što je spasio nekoliko hiljada partizanske djece. i) Uništeno je ili onemogućeno naše katoličko književno „Društvo sv. Jeronima“. j) Onemogućen je ili sasvim ograničen vjeronauk u školama, križevi izbačeni, molitva zabranjena, protiv volje ogromene većine. k) Oteta je imovina Crkve. l) Sjemeništa, u kojima su se školovala djeca našeg siromašnog puka više ne rade ili pokoje jedva životari, jer im je sve oteto. m) Nasilno je uveden civilni brak protiv volje ogromne većine naroda. n) Iz nekih bolnica već su istjerane sestre, koje su voljeli svi bolesnici i cijenili svi pravi liječnici. o) U Bačkoj su već oteti silom neki samostani. p) U Splitskoj biskupiji još služe neke crkve za magazine usprkos protesta biskupa. r) Svećenici i biskupi su pod stalnom paskom i nikad sigurni ni za slobodu ni za život, što sam imao prilike i sam opetovano iskusiti.
Sloboda je dakle savjesti samo jedna velika iluzija u ovoj zemlji i pijesak u oči neupućenoj javnosti. Ona je u praksi jednaka nuli. (…)
Makar se u publika smijala na sve insinuacije i optužbe gospodina javnog tužioca i gospodina advokata s desne strane, izjavljujem pred Bogom, narodom, diplomatskim zborom, ukoliko se ovdje nalazi, pred predstavnicima strane štampe i pred publikom, da sam potpuno nevin, a povijest će pravo ocijeniti sav moj rad.
Izvor: Zagrebačka nadbiskupija
1945.
JASENOVAC RESEARCH INSTITUTE: JASENOVAC (1945), DOCUMENTARY FILM WITH ENGLISH SUBTITLES
Although World War II formally ended 1945, film production had all features of the "partisan" cinematography. With 450 m in length, the film was completed in a short time and presented a distressing testimony of the atrocities committed in the infamous camp being filmed only a few days following the liberation of camp.
In 1945, two Croatian documentary filmmakers released a seminal 16 minute documentary on the Jasenovac concentration and death camp in the Nazi-sponsored Independent State of Croatia, consisting of Croatia and Bosnia-Hercegovina, an ally of Nazi Germany and fascist Italy. The Croatian directors and screenwriters were Gustav Gavrin and Kosta Hlavaty. The Jasenovac documentary was produced by the Film Company of Democratic Federative Yugoslavia , Regional Board for Croatia, Filmsko Preduzece DFJ. The crew on the film were Croats. The directors of photography and cinematography were Boris Rudman, Hugo Ribaric, Oktavijan Miletic, and Sergije Tagatz. The film editor was M. Seidl. The Jasenovac film was originally shot in 35 mm film and consists of 427 meters of film. The documentary is in Croatian.
POGLAVNIKOV ZADNJI GOVOR
1941: GODINA KADA JE ZLO OVLADALO KATOLIČKIM MEDIJIMA
„Najgore što nam se može dogoditi je podcjenjivanje i neprepoznavanje nacističke aveti, koja ima i svoje mutacione oblike, ali uvijek ima svoju nacionalsocijalističku, dakle rasističku bit“, bosanski franjevac Marko Oršolić, „Zlodusima nasuprot; religija i nacionalsocijalizam“.
Postojalo je razdoblje u povijesti kada je, rečeno riječima kardinala Josipa Bozanića, „Zlo ovladalo medijima“, i to katoličkim. Radi se, dakako, o Drugom svjetskom ratu.
U poplavi falsifikata, revizionističkih interpretacija, ostrašćenih kvazikontekstualizacija i, ako hoćete, „jalovih rasprava“ o ovom problematičnom dijelu povijesti Crkve, kada je ljudskost bila na ispitu kao nikad prije, odlučili smo se baviti na način da prezentiramo svojevrsnu skraćenu verziju lista u fokusu. Radi se o mehaničkoj prezentaciji dijela rezultata višemjesečnog istraživanja katoličkog tiska, najprije na primjeru umjerenog, službenog Katoličkog lista. Tjednik Zagrebačke nadbiskupije kojom u to vrijeme upravlja Alojzije Stepinac, a za čiju se svetost danas bori Katolička crkva u Hrvatskoj, možda najbolje ocrtava službenu politiku vjerskih poglavara tada. Bolje nego ekstremistički katolički listovi također sa sjedištem na adresi Kaptol 27 u to doba ili oni koji su uspjeli prebroditi čitav rat bez propagandnog članka.
Naslovnica glasila Zagrebačke nadbiskupije dva mjeseca nakon uspostave logora u Jasenovcu, koji nikada neće biti spomenut u ovome listu
Originalna izdanja Katoličkog lista se mogu pronaći u Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci, a na ovaj način javnost dobiva digitalni i dobrim dijelom pretraživ uvid u kompletno njegovo ratno izvještavanje. Izdvojili smo samo članke koji se direktno tiču odnosa prema NDH, ugroženim manjinama i političkim protivnicima. Ovu zadnju kategoriju, obračun s komunistima, smo pritom samo manjim dijelom srezali i to kada je riječ o nekim teoretskim člancima uperenim protiv komunističke ideologije – materijala je, kao što se čitatelj može uvjeriti, i ovako više nego dovoljno.
Režim koji dolazi nakon NDH katolički će tisak koristiti kao prilog optužnici protiv Stepinca; da bi onaj sljedeći, nakon 1991. godine, tumačio Stepinčevo ponašanje, ali i napise u crkvenom tisku, kao proizvod totalitarne stege i cenzure donesene na ustaškim puškama 10. travnja, par dana uoči Uskrsa 1941. godine.
Koliko je Crkva bila „primorana u tom razdoblju svjetske i narodne povijesti“ djelovati u skladu s politikom duboko rasističkog ubilačkog režima, a što se zaista moglo izbjeći, može se odvagnuti kroz nekoliko kategorija, kada je u pitanju katolički tisak.
Prva je utjecaj cenzure.
Druga je propagiranje nacifašističkog, odnosno ustaškog režima i kult ličnosti vođe.
Treća je osuda zločina tih režima.
Četvrta je izvještavanje o otporu.
Hrvatski glas imao je redakciju na Kaptolu 27, gdje je bilo i sjedište Katoličkog lista. O koncentracionim logorima, prije uspostave NDH, pisali su, ali na ovaj način - o žrtvama logorima ni slova.
Uvodno treba reći da je izlišno govoriti o tome je li cenzura postojala ili ne – sav je tisak obustavljen tog 10. travnja 1941. godine, a na pritiske se nadležnom ministru bogoštovlja i nastave Mili Budaku svojevremeno žalio i sam Stepinac. No, ono što je specifično za katolički tisak jest upravo pouzdan partner ustaških vlasti za provođenje cenzure: pronašle su ga u osobi proizašloj iz katoličkog tiska. Ivo Bogdan, bivši urednik najutjecajnijeg katoličkog dnevnog lista, Hrvatska straža (1929.-1941.) od uspostave NDH obavlja dužnost cenzora, odnosno predstojnika Hrvatskog novinskog ureda u Budakovom ministarstvu, da bi njegov rad bio okrunjen imenovanjem za ravnatelja Glavnog ravnateljstva za promidžbu i cenzuru u siječnju 1944. godine. Dužnost će obavljati sve do kraja rata i bijega u Argentinu. O tome više u zaključnoj analizi drugih publikacija, među kojima Katolički list zauzima mjesto umjerenog tiska.
Cenzurom se, pak, može donekle tumačiti izostanak osude ustaških zločina, premda ne potpuni. Ono što više zabrinjava kada su u pitanju katolički mediji jest blijeda osuda pogroma židova i političkih protivnika nacizma u Njemačkoj i Italiji. U konkretnom slučaju Katoličkog lista, ustaške su žrtve u potpunosti prešućene, dok je u drugim listovima kontekst u kojemu se spominju koncentracijski logori ili uništavanje židova ignorantski, povremeno i apologetski. Primjerice, Hrvatski glas 1941. godine konclogore spominje tek kroz odgovor Adolfa Hitlera na kritike sa zapada. Bez elaboracije Führerovih riječi, prenosi se njegova izjava da su ih izmislili Englezi. Katolički tjednik se počinje intenzivno baviti žrtvama tek pred kraj rata, izvještajima koji se mahom bave pogibanjem svećenika.
Hrvatski glas prigrlio je dolazak NDH s oduševljenjem i nastavio je divinizirati iz broja u broj, zajedno s nacističkim režimom i fašističkom Italijom
Propaganda ustaškog režima bila je prisutna u značajnom dijelu katoličkih listova, pogotovo početkom rata. U kojoj mjeri ovisilo je o tome bave li se isključivo vjerskim pitanjima ili svojom tematikom zahvaćaju širi društveni i politički spektar. Primjere propagande prikazat ćemo i u ovom tekstu, kroz citate iz Katoličkog tjednika, te fotografije napisa Hrvatskog glasa i tjednika Hrvatska straža, koji su ne samo prigrlili dolazak NDH s oduševljenjem, nego su ga nastavili divinizirati iz broja u broj, zajedno s nacističkim režimom i fašističkom Italijom, dakako, do njene kapitulacije ’43. U Katoličkom je listu, primjerice entuzijazam nakon sloma Italije prilično splasnuo, da bi politička pitanja ponovo oživjela pred kraj rata – i to najviše kroz izvještavanje o ubojstvima svećenika, žrtvama kojima je apsolutno posvećen najveći prostor, dok su one prije toga, sustavno uništavane, jednako sustavno i prešućene.
Negativno izvještavanje o otporu ustaškom režimu niti u jednom trenutku nije posustalo. U zadnjoj će episkopskoj poslanici vjernicima, Stepinac snažno grmjeti protiv klevetnika, koji mu imputiraju suradnju s ustaškim režimom i „navodnim“ uništenjem Srba, tvrdeći da se stalno zalagao za žrtve progona po rasističkom ključu, čemu nema eksplicitnog traga u listu koji je bio u našem fokusu. Paralelno s korištenjem najpogrdnijeg rječnika za prikazivanje „odmetnika“ od NDH, proglašavanjem partizana četnicima i slugama Beograda, Londona i Moskve, tjednik će na svojoj naslovnici još jednom izraziti poštovanje Anti Paveliću i njegovim naporima za stvaranje moralnog društva, slobodnog od tuđinske vlasti, ponovnom objavom njegove fotografije na naslovnici.
U nastavku pogledate kako je izgledao Drugi svjetski rat gledan očima umjerenog katoličkog tiska s poveznicama na originalne izvatke iz Katoličkog lista iz 1941. godine.
Židovi i nacizam prije rata
Za početak ćemo se kratko osvrnuti na pojedine napise uoči uspostave NDH. U tekstu „Važan pastoralni problem“, koji se tiče demografije, ali i kritizira agrarnu reformu Kraljevine Jugoslavije, prema kojoj „zemlju dobivaju u prvom redu Srbi pravoslavni“, a katolicima pripadaju mrvice. Posljedica toga je gusto naseljavanje Slavonije i Baranje Srbima, Podravine „gdje nije bilo pravoslavaca ni za lijek, a danas ima po nekoliko pravoslavnih sela“, dok se u većinskim katoličkim područjima „izjednačuju Srbi s nama“. Kolonisti, nastavlja se (PR1), imaju mnogo djece. „Prvih su godina mnogo umirali, ali sada se aklimatiziraše i broj njihov raste iz dana u dan, a naš domaći elemenat propada i nestaje ga“. Poslije 1918. godine „nastaje propast i smrt za velike slavonske šume“, jer „madžarski židovi i madžarska vlastela udruženi u židovska poduzeća… počeše s haračenjem krasnih, a višeput i premladih šuma“, čime se su punili džepove „debelim milijonima“. Među naseljenike, pritom, „uvlače se najlakše svakakvi poroci i nepočinstva“.
Tjednik Zagrebačke nadbiskupije kojom u to vrijeme upravlja Alojzije Stepinac, a za čiju se svetost danas bori Katolička crkva u Hrvatskoj, možda najbolje ocrtava službenu politiku vjerskih poglavara tada. Ekstremizam je prepušten listovima poput Hrvatskog glasa, ali i Katolički list je imao svoje zasluge u širenju mržnje
Kada je riječ o izvještavanju iz svijeta u kojemu već drugu godinu bjesni rat, malo je toga što se može staviti na dušu nacistima. Pronalazimo vrijednosno neutralno napisani tekst o posjeti apostolskog nuncija za Njemačku zarobljenim svećenicima i redovnicima, njih 250, koje je ovaj blagoslovio i dozvolio im služiti misu nedjeljom te tri puta tijekom tjedna. Odmah uz ovu vijest je i zabilješka o neuspjehu komunističkih agitatora u Rumunjskoj, sili Osovine.
No, simpatije za nacifašizam možda se bolje primjećuju u tekstu „Katolicizam i slovački nacionalsocijalizam“, objavljen originalno u „Slovakische Rundschauu“. Bavi se među ostalim i odnosima katolicizma i slovačkog nacional-socijalizma. U tom sistemu, piše: „Neće Crkva niti biti progonjena. Progoni bi bili protiv nacional-socijalizma. U Njemačkoj je pisao osnivač nacional-socijalizma Adolf Hitler u svojoj knjizi ‘Mein Kampf’, da u redovima nacional-socijalista može sjediti također uvjereni katolik pokraj uvjerenog protestanta, a da ne dođu u duševni sukob sa svojim vjerskim naziranjem“.
Uspostava NDH
Prvi broj Katoličkog lista s nadnevkom 11. travnja bio je već otisnut kada su ustaše umarširale u Zagreb s Nijemcima. Nema traga vijesti – posvećen je Uskrsu.
No, sljedeći, koji izlazi s nekoliko dana zakašnjenja (21. travnja) zbog obustave tiska, na naslovnici donosi tekst „Nezavisna Država Hrvatska“. Piše kako se nova vlast brzo pokazala na djelu, jer su redarstvo, Građanska Zaštita i ustaški odredi „točno funkcionirali održavajući red i disciplinu“. Objavljuje se i da je na Uskrs Ante Pavelić stigao na teritorij NDH, dočekan je svečano u Karlovcu, a zatim se citira Pavelićevo proglašenje NDH, te čestitke vođa njemačkog Reicha Adolfa Hitlera te fašističke Italije Benita Mussolinija. Slijede prisega Poglavnika, kojoj su prisustvovali vjerski predstavnici katoličke, muslimanske i protestantske vjeroispovijesti te imenovanje ministara. Poglavnik poziva na svijest o posljedicama njihovih djela pred Bogom. Vojskovođa Slavko Kvaternik priseže Bogu, narodu i NDH da će biti vjeran i sve svoje znanje uložiti u vršenje dužnosti, „Tako mi Bog pomogao! Amen!“.
Uredništvo navodi kako je Država Hrvatska činjenica, koju su preci nosili u dušama „dok ju nije Svemoguća Providnost ostvarila u godini velikoga narodnoga jubileja. Katolička Crkva, koja je kroz 1.300 godina duhovno vodila hrvatski narod u njegovim teškim, bolnim i radosnim danima, s veseljem i radošću hrvatski narod u ovim danima njegova podizanja i obnavljanja državne nezavisnosti“. Izražava i nadu da je Država Hrvatska ispunjenje opravdanih aspiracija naroda, koji će sa svojim odgovornim Vodstvom biti istinski Božji narod.
Na istoj stranici započinje uskrsna homilija Alojzija Stepinca, budući je proglašenje NDH pao na Veliki četvrtak. Kardinal je homiliju posvetio temi mira, budući da promatramo „nečuveni kaos u svijetu, slušamo uzdahe potlačenih, gledamo suze ispaćenih i unesrećenih, pratimo bijesnu propagandu razornih elemenata i čitamo o naporima državnika da uspostave mir“. Osim što Židove naziva nevjernicima, navodi i: „O kneže mira, Isuse Kriste! Ti ne isključuješ nikoga od svog mira ni nakon slavnog uskrsnuća, samo ako nađeš otvorena i raskajana srca. Ti si bio spreman da ga dadeš i podlim židovskim poglavicama, koji su nahuškali masu da viču na Tebe – raspni ga, raspni! Nisi isključio Petra, koji se zaklonjao na Veliki Četvrtak da Te ne pozna…“ Dio homilije posvećuje i „umišljenim učenjacima i zavedenim masama radnika“ koji žele pokidati veze s Bogom, kako kroz prostvetu, etičke pokrete, koji „sve religije smatraju jednako vrijednima“, tako i najveću zapreku miru – komunizam, „negaciju svake istine i pravde“. Homiliju završava zamolbom da kaže „hrvatskom narodu na pragu novoga razdoblja života kao nekoć apostolima nakon Uskrsnuća – mir s vama!“.
Upozorenje židovima objavljeno u Hrvatskom glasu, koji je o židovima kao i ostatak katoličkog tiska uz rijetke iznimke često pisao govorom mržnje, prije svega ih označavajući kao masone i širitelje komunizma
Stepinac u istom broju šalje okružnicu za intenziviranje duhovne obnove i rada na programu obilježavanja jubilarne godine, „najvažnijom akcijom za sve one velike ciljeve Crkve i Države Hrvatske“. Tu je i vijest da je 16. travnja Ante Pavelić primio u posebnu audijenciju preuzvišenog nadbiskupa Stepinca, no i da je nadbiskup službeno posjetio zamjenika poglavnika generala Slavka Kvaternika te izvještaj o veličanstvenom pogrebu Kvaternikova brata Milutina, stradalom u Crikvenici prilikom pokušaja uspostave vlasti NDH. Obred je održao Stepinac, uz članove državnog vodstva i zastupnike njemačke i talijanske vojske. O poginulom Kvaterniku se navodi da se uvijek u radu oslanjao na Crkvu, a „u času kad je vršio najljepšu dužnost svoga života, objavljujući obnovu hrvatske državnosti, pao je kao žrtva svoga domoljublja“.
Stepinčeva okružnica, načela NDH, kvislinzi i masoni
„Poznavajući muževe, koji danas upravljaju sudbinom hrvatskoga naroda, mi smo duboko uvjereni, da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć. Mi vjerujemo i očekujemo, da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi navještati neoborive principe vječne Istine i Pravde“, navodi Stepinac, pozivajući kler na molitvu za Poglavnika, da se napuni duhom mudrosti. Poziva ih: „Ispunite svoju dužnost prema mladoj Državi Hrvatskoj“ i određuje svečani Te Deum po svim župnim crkvama.
Prvi tekst koji krajnje neumjereno hvali Antu Pavelića tiče se posjete Duhovne Mladeži Zagreba poglavniku, s kojim su imali „dobra pola sata očinskog razgovora“, započetim „kršćanskim pozdravom: Hvaljen Isus! uz mudru lozinku: Za dom spremni!“.
„Kazali smo Poglavniku Hrvatske i to da su naša srca kucala za nj već dugo, i da su Mu naše misli plele lovoriku uspjeha zato što su u Njegovo srce presađene ideje vodilje: Bog i Hrvati! Hrvatska Hrvatom! U osnivanju NDH Poglavniku je najveća bojazan bila za pomanjkanje hrvatske inteligencije u državnim, javnim poslovima, a naročito vojnim krugovima…. uvijek se je bojao, da ne bi moža ponestalo svećeničkog podmatlka… Mi smo uvjerili Poglavnika da toga neće biti“, a ovaj ih je uvjerio da će nastojati uvesti „harmoniju između Crkve i države“, naveli su mladi bogoslovi, napominjući da će uz Poglavnika uvijek biti zahvalni Bogu.
I u travnju 1945. godine, svega nekoliko dana prije završetka rata Katolički list ostao je uz Antu Pavelića
Penić u broju 19 upozorava na svakovrsne vjersko moralne zablude i nastranosti, koje zadaju gorke jade svećenicima: „komunizam, nemoral, bijela kuga, vjerski nehaj, toliki razvodi brakova i priležništva“. Poziva na strpljenje i takt, a sve za „procvat sv. Crkve i NDH“.
Kako prezentirati diplomatski i politički fijasko
Broj 20 donosi interesantan izvještaj o posjeti Pavelića Italiji, pod naslovom „Povijesni datumi“. Kao povijesni datum najprije je predstavljena nedavna odluka Poglavnika da kruna Kralja Zvonimira predstavlja suverenitet NDH, 15. svibnja. S tom je krunom Pavelić otišao u Rim vidjeti Viktora Emanuela III, nudeći tri dana kasnije, 18. svibnja, tu istu krunu članu Savojske kuće, kako bi osnovao dinastiju, koja će biti na čelu kraljevstva Hrvatske.
Kralj je, dakako, prihvatio ponudu i krunu je preuzeo njegov „ljubljeni nećak Kraljevska Visost Almon di Savoia-Aosta“, uz puno želja za plodan napredak, kako je naveo ranije, „opet uskrsle države (NDH) – potpuno ostvarene pomoću pobjeda osovine“, a sada i „uskrslog kraljevstva Hrvatskog“, na čelu s knezom njegove slavne kuće. U izvještaju se opisuje srdačnu razmjenu zdravica između Pavelića i Mussolinija, gdje potonji obećava biti uz bok pri radu na sretnoj budućnosti, a Pavelić mu uzvraća da u je on „u našim očima ne samo Duce fašističke revolucije“, nego „i prijatelj hrvatskog naroda“. Prenosi se i posebna izjava iz „Hrvatskog Naroda“, u kojoj poglavnik podcrtava stalnost državne suverenosti osnutkom dinastije i slijedom odluke hrvatskog naroda. Ukoliko dosad niste prepoznali o kojem se povijesnom datumu radi, riječ je o Rimskim ugovorima, kojim je Pavelić Italiji predao Dalmaciju s nizom otoka, Hrvatsko primorje, Gorski kotar i Boku Kotorsku.
„Na svršetku povijesnoga dana primljen je Poglavnik u posebnu audijenciju kod Sv. Oca Pija XIII. Iza toga je Sv. Otac primio u audijenciju i članove hrvatskog državnog izaslanstva“, kratko se navodi. „Posebna audijencija“ također je ublaženica. Njome se kompenzira činjenica da se ne radi o „službenom posjetu“ – Vatikan nije nikada priznao NDH, što ostaje bolnom točkom i Crkve i države do kraja rata.
Prijelazi na katolicizam
Početkom terora nad Srbima i židovima, stiže i prva okružnica vezana za pokrštavanje, jer se u posljednje vrijeme župnim uredima javlja „mnogo osoba, koje bi željele prijeći u katoličku Crkvu“ ili konvalidirati svoj brak. Nadbiskupijska kancelarija daje naputak župama da „odbijaju one koji bi u Crkvu htjeli ući bez ispravnih motiva, tražeći u njoj samo zaštitu svojih materijalnih interesa i egoističkih ciljeva“; traži se poznavanje vjere, obvezivanje da će odgajati djecu u duhu katoličanstva, odgovarajući bračni život. Zanimljivo je da već u sljedećoj rečenici upućuju da „treba imati mnogo razumijevanja osobito za one koji su u zadnjih 20 godina pod direktnim ili indirektnim pritiskom vlasti – koja je pogodovala inovjerce (naročito pravoslavlje) na svakom koraku – u časovima slabosti nanijeli silu svome boljemu vjerskom uvjerenju te za volju časti, karijere i drugih osobnih interesa otpali od katolicizma“. Za njih treba imati „posebne ljubavi“, dodaje se.
Srpska masonerija i razaranje Beograda kao Božja Pravda
Naslovni članak od 3. lipnja „Rad na unutrašnjoj obnovi“ obrušava se na masoneriju, prije svega srpsku, koja je za prirodnog saveznika u borbi protiv Katoličke crkve smatrala „pravoslavnu hijerarhiju, zadojenu slavenofilskom mržnjom na katoličanstvo“. Oko „borbenih pravoslavnih episkopa okupili su se i masoni i poznati beogradski ‘ljevičari’“, navodi uredništvo. Navodi da je Katolički list bio cenzuriran u Jugoslaviji, jer mu se htjelo oduzeti citat iz zaglavlja, te time objašnjava iskreno veselje i radost kojom su pozdravili osnivanje NDH. U nastavku je hvale kao međunarodnu, europsku priznatu državu, što čak tumače posjetom Pavelića Piju XIII, što „pokazuje, koliko međunarodno značenje pridaje Crkva predstavnicima naše narodne države, kad ih tako brzo i tako lijepo prima i dočekuje“. Ne mogu mimoići ni „odredbu Ministarstva bogoštovlja i nastave, kojom je pojednostavio propise prigodom vjerskih prelaza. Time je kao i drugim mjerama omogućeno da su se u kratko vrijeme ispravili oni bolni gubici, koje je Katolička Crkva trpjela u bivšoj Jugoslaviji“. U konačnici se poziva na suradnju Crkve i Države na područjima gdje se dodiruju njihovi djelokruzi, da bude što iskrenija, jer „to će odgovarati cijeloj našoj slavnoj prošlosti i biti najčvršći kamen snažne i sretne budućnosti NDH„.
Katolički Hrvatski glas piše kako Hitler voli Zagreb 1941. godine
„Veliko djelo Providnosti“ je zabrinjavajući tekst Vilima Nuka u kojemu se slavi dva mjeseca od uspostave NDH. Ne zato što je Slavko Kvaternik pripisuje Božjoj Providnosti, volji saveznika, požrtvovnosti Pavelića… A Stepinac u okružnici kleru od 28. travnja navodi: „I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu? Jer koliko god i bilo zamršeno pletivo današnjih sudbonosnih događaja… ipak je lako razabrati ruku božju na djelu“, nego zato što u nastavku autor „izvodi dokaze da je NDH djelo božje providnosti“ i pravde, zbog zapanjujućeg načina na koji je došlo do oslobođenja. „Nenadano kao orkan, koji odnosi sav talog i prašinu, koji ruši sve što nije bilo na dobrom temelju građeno“ – tu nabraja „razorenje modernog dijela Beograda, sagrađenog dvadesetogodišnjom otimačinom, kukavni bijeg vlastodržaca, rasap srpske vojske…“ Božja Pravda neumoljivo kažnjava narode za njihove postupke protiv potlačenih. Zaključuje da vjeruje u budućnost NDH, jer vjeruje u Božju Pravdu.
Žensko pitanje – sve manje od 30 promila nataliteta je nedovoljno
Doglavniku Mili Budaku je posvećen priličan prostor, budući da je puno propovijedao o Crkvi ideološki bliskim pitanjima poput obrazovanja, ženskog pitanja i bijele kuge.
„Nikakova ispričavanja ‘Nismo mi krive‘, kako ih je iznijela Nada Sremec u svojoj nedavnoj knjizi, ne mogu skinuti odgovornost s naših žena i muškaraca“, kaže Budak. „Napominjemo da je broj 30 promila i više povoljan natalitet, a ispod 30 nepovoljan„, piše se u članku o Đakovačkoj biskupiji, u kojoj on često prelazi 30 posto, ali je i dalje označen kao nepovoljan. (Natalitet u Hrvatskoj u 2014. bio je 9,3 promila).
List kritizira Radničku komoru, kao rasadnik komunizma, ali posebno ističe akademičarke komunistkinje. Prenose i Budakovu izjavu kako se vreba na djevojke: „I koja god mlada djevojka propovijeda komunizam – budite sigurni, da su je njezini ‘drugovi’ već pokvarili! Ona je, nesretnica, već komunizirana!“ Najavljuje odlučne mjere protiv komunističke agitacije, da će jednom za svagda prestati „dvoznačni i polovičarski postupak s proračunanim kvariteljima naše mladeži“.
Na istoj se stranici broja 24 oglašava i vijest da njemačko svećenstvo ima olakšice za vrijeme zračnih napada u smislu obavljanja dužnosti.
Zbirališta pod vedrim nebom: Židovi lažu o progonu i kolektivno su za to krivi
„Budući Židovi šire lažne vijesti u svrhu uznemiravanja pučanstva te svojim poznatim spekulativnim načinima smetaju i otešćavaju opskrbu pučanstva, te se kolektivno smatraju za to odgovornim i prema tome će se proti njima postupati i spremati ih povrh kaznenopopravne odgovornosti u zatočenička zbirališta pod vedrim nebom„. Ovo je dio Poglavnikove izvanredne zakonske odredbe i zapovijedi, koja je izdana 26. lipnja „povodom glasina da bi 28. o. mj. u Hrvatskoj imali uslijediti tobožnji progoni protiv jednog dijela pučanstva“. Osim što su Židovi na ovoj naslovnici Katoličkog lista već kolektivno proglašenim krivim za ovaj prijestup i upućeni u logore, prijeki se sud obećava svima koji budu širili glasine o „tobožnjem progonu dijela pučanstva“.
"Veliki govori" nisu dolazili samo od Pavelića i Hitlera, makar do jeseni 1943.; Činjenica da su ovakvi članci objavljivani i prije uspostave NDH svjedoči o nedvosmislenoj nacifašističkoj orijentaciji kaptolskog dnevnika
Pravoslavci su gosti – neće moći svi otići, trebaju preći na našu vjeru
Isti broj izvještava o Poglavnikovom susretu s predstavnicima Katoličke akcije, koja je puna govora o uskrsnuću NDH, vjeri da će Bog biti u pomoći i spremnosti da vođeni duhom Kristovim i ustaškim načelima vodimo borbu za domovinu. Izvještaj završava poglavnikovim izlaganjem da su novine očišćene od skandaloznih kronika, ozakonjena je teška kazna protiv bijele kuge, a obećava im i da će još strože, u začetku ugušiti „svako zlo, uništiti sve što je na uštrb morala i narodne časti“. Katolička akcija istoga dana od doglavnika Budaka dobiva konkretan plan: „Pravoslavci su došli u ove krajeve kao gosti. I oni bi trebali već jednom da napuste te krajeve. Istina, mnogi ne će moći otići, ali će zato htjeti preći na našu vjeru. To možda neće biti iz najčišćeg uvjerenje i zato ćete vi djelovati da svojom molitvom to djelo potpomognete“.
Katolički list izvještava i o audijenciji Episkopata kod Poglavnika, koji je predvodio Stepinac. Pozdravio ga je „od srca“ kao jedan od legitimnih predstavnika crkve Božje u NDH, „s obećanjem naše iskrene i lojalne suradnje za bolju budućnost naše domovine“. Ovaj mu se zahvalio i izjavio mu spremnost na pomoć u duhovnom radu, a onda su se zadržali „u duljem nevezanom razgovoru“.
Vlasnici knjižnica Židovi, a pisci, najvećim dijelom, Srbi
Poglavnik prima u posjet dobrovoljce u borbu protiv boljševizma u SSSR-u, uz naglasak da ne idu u osvajanje teritorija. U broju 27 te godine iznose se i specifičnosti lokalnog, u odnosu na ruski. „Jedna od najupadnijih značajki toga rada, da je vodstvo komunističke akcije među Hrvatima bilo u rukama Srba i Židova. Ne samo da su iz Beograda upravljali svojom podzemnom akcijom pod imenom KPJ, nego su i kod nas usred Zagreba nicale neke obskurne biblioteke, kojima su vlasnici bili Židovi, a pisci, najvećim dijelom, Srbi“. Zaključuje se da su za Marxa Hrvati samo nisko roblje. U istom se broju donosi i doglavnikov govor na skupštini u Križevcima, koja je počela misom, gdje on govori o važnosti vjere, dokazujući da je hrvatska država kršćanska, ali i islamska.
„Komunisti i Srbi najviše navaljuju na vjeru, jer znadu, kad bi nam to porušili, da bi mogli raditi s nama što hoće. Međutim, ti naši pravoslavci, koji vele, da su ateisti i protiv popova, čine to pred nama. Čim dođe krsna slava ili sv. Sava, da vidiš kako pale kandila“, kaže, među ostalim, Budak.
Stižu i nove upute glede primanja prelaznika u Crkvu. Župe se upozoravaju da do tada ne primaju prijave i ne šalju molbe Nadbiskupskom Duhovnom Stolu, izvješćuje Nadbiskupska kancelarija u broju 29.
Nastavljaju se i vijesti o kleru oduševljenom NDH. Zlatomisnici, svećenici koji slave 50 godina svog zaređenja, sastali su se u srpnju i zahvalili Bogu što jubilej slave u slobodnoj NDH – ona je bila san, ideal njihove mladosti, zbog kojeg su proganjani, izvještava list. Zato su „vruće molili, da na njezinog predstavnika Poglavnika dr. Antu Pavelića, koji je Starčevićansko geslo ostvario, u život priveo i obnovio kraljevstvo Hrvatsko, Svevišnji izlije obilje Svoga blagoslova, da ga uzmogne potpuno učvrstiti…“
Kult ličnosti: Pavelić i njegovo genijalno djelo „Strahote zabluda“
„Strahote zabluda“ su literarni uradak Ante Pavelića o komunizmu i boljševizmu, koji je za Katolički list 8. kolovoza predstavio glavni urednik Nikola Kolarek, ne štedeći riječi hvale. Do te mjere ga slavi da na momente izgleda kao da subverzivno podriva Poglavnika. „Pisac, uskrisitelj i obnovitelj“, „povijesna ličnost kakove nijesmo kroz stoljeća imali“, „vođa koji imade gorku, ali časnu prošlost i koji danas nastupa pomlađenom snagom na pozorište sudbonosnih događaja čovječanstva: muž, koji daje svome narodu novi duh i nove oblike državnoga, društvenog i kulturnog života“, dakle, Pavelić, daje u knjizi najvjerniji odraz svoje osobnosti. „Svatko tko je za knjigom posegnuo želio je da mu knjiga otkrije veliki dio misaonoga, čuvstvenoga i voljenoga života muža, koji danas upravlja životom hrvatskog naroda… da upozna intenzivni duševni život Poglavnika i da mu se tako duševno približi“, kaže se.
Hrvatski je glas radio ne samo na kultu ličnosti Pavelića, nego i njegovih saveznika
Kolarek stavlja pred čitatelja čitav niz pitanja koja otvara boljševizam, ne bi li objasnio zašto je knjiga pobudila najveću pažnju javnosti, a zatim navodi da „Strahote zabluda“ otkrivaju „u tančine sve razloge, koji nam nalažu, da se jasno i odrešito opredijelimo prema toj novovjekovnoj pojavi barbarstva, kakve je samo moguće zamisliti“. Upozorava da to nije knjiga „koja bi htjela strogo znanstvenim načinom sa svim kritičkim aparatom obraditi pojavu boljševizma“, već ona zahvaća u to pitanje „s gledišta praktične životne orijentacije“ i na taj način najbolje odgovara na pitanja današnjeg čovjeka.
„Primjerice: zašto je marksizam doživio svoje privedenje u život baš na istoku, a ne na zapadu? Odgovor se nalazi u činjenici da je Marks po rodu semita, kao što i u tome, da je većina njegovih sljedbenika iste rase“, analizira se. Poglavlje „Doktrina i praksa“ se ističe „duhovitom i poraznom kritikom boljševičke nauke o uvođenju socijalizma u život, o odgoju kolektivnog čovjeka… Rijetko se gdje može naći onako duhovito pobijanje boljševičkog tumačenja razvoja vlasništva, kako ih nalazimo na stranicama ovoga poglavlja. Argumentum ad hominem je tu izvrsno uspio“, piše Kolarek.
„Poglavnik nam se ukazuje ne samo kao duboki mislilac, nego i kao pjesnik seljačkoga života, njegovih lijepih i teških strana“, piše. Hvali i njegovo poznavanje međunarodnih prilika te slobodnog zidarstva, a dosljedno zaključuje da će porazom boljševizma „fašizam postati univerzalan“. U zaključku knjigu, među ostalim, naziva izvanrednim darom Poglavnika hrvatskom narodu.
„Židovsko-komunističko-velikosrpska promičba“ kriva za manjak klera i tjeranje u Crkvu
Iduća naslovnica pripada idućem glavnom uredniku Katoličkog lista, Janku Peniću koji u tekstu što ga potpisuje s „Uskok“ – „S nadom u bolju budućnost“, ponavlja već čuvenu tezu kako je „NDH stvorena božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika“. Piše i kako se nada da će svećenici imati pravo na pristojan život i plaću, čime će ih biti više.
„Židovsko-komunističko-velikosrpska promičba u Hrvatskoj udarala je u prvome redu na Crkvu i svećenike, kao da su upravo oni ološ i izmet ljudskog društva, kao da se nalazimo pred novim neronskim vremenima“, dio je Penićevog objašnjenja za manjak klera, što bi trebalo biti riješeno u okviru NDH.
Zanimljivo je da u istom broju izlazi i pritužba iz Velike župe Gora Petrinja, čiji se župan žali što se nedjelje i blagdani ne svetkuju, nego ljudi obavljaju poljske poslove. „Krivci se ne pritežu na odgovornost… Protiv svih prijavljenih prekršitelja treba primjenjivati kaznene sankcije brzo i strogo, jer će se samo tako polučiti željeni učinak„, navodi se u pismu koje je već proslijeđeno u MUP, ali i kleru na znanje.
Suzbijanje opće pokvarenosti
Ubrzano se radi na javnom moralu. Izvještava se i o uklanjanju „tobožnje umjetnosti“, „besramnih reljefa“ sa zgrade u Zagrebu, koji sadrže gola tijela muškaraca i žena u položaju izazovno sablažnjivom, pa je „poštenje moralo uzmaknuti pred framazunskom (masonskom, op.a.) drskosti“. NDH im je došla na kraj, a već u idućoj vijesti doznajemo kako se „kojekakve ženetine još uvjek nude na javnome mjestu“: „One kao da ne mare za sve ono što im se sprema. No, doći će već i na njih red“.
Iduća naslovnica posvećena je odgoju, nuždi da suzbije val opće pokvarenosti, pa „uzgojni val treba obuhvatiti cio narod, omladinu i starije, svim sredstvima i čimbenicima„. Naopakosti je došao kraj – NDH ići će u pogledu uzgajanja zdravim i sigurnim putem te ustaškom odlučnošću ukloniti sve prepreke. Država u tome treba pomagati radu Crkve, i to se napokon događa, ali odgovornost je i na roditeljima koji previše popuštaju hirovima svoje djece.
Katolički list preporučuje čitanje Hrvatske straže, tjednika koji tijekom cijele 1942. godine nije imao Hitlera, Pavelića ili Mussolinija na svega - tri naslovnice
Katolički list na ovom mjestu preporučuje čitanje ranije spomenute, prilično ekstremne Hrvatske straže, jer daje „liep, zbijen i točan pregled događaja na bojištima i u svjetskoj međunarodnoj politici, sustavni i pregledni prikaz događaja u NDH…, obilne viesti iz vjerskog, družtvenog i prosvjetog područja kod nas…, crkven-političke članke, posebne stranice: seljački književnici, pučki pravnik, seljačka domaćica, dječja stranica Naša Radost, zanimljivosti“. Poziva se kler da se zauzme za proširenje katoličkog tjednika „Hrvatska straža“. Ovo nije jedini takav poziv.
Mučen i ubijen svećenik
Katolički list, kao što se da vidjeti, ne izvještava o žrtvama rata. No to se mijenja u idućem broju. On donosi tri vijesti o svećenicima – suspenzija Busovljaka Nikole Pavića, bez objašnjenja, osuda drugog na smrt te užasna tortura i ubojstvo trećeg. Župnik Krešimir Barišić ubijen je zajedno sa župljanima u Krnjeuši, pored Bosanskog Petrovca, kako se navodi, od strane četničko-komunističkih zlotvora. Opisuje se da je mučen odsijecanjem dijelova tijela i lica, nakon čega je polumrtav bačen u goruću crkvu. Kanonik Pavle Lončar radi uvrede državnog poglavara i radi protuustaške promičbe je osuđen na strijeljanje, no pomilovan je voljom Poglavnika i osuđen na 20-godišnju tamnicu.
List u svom broju 35 izvještava o odlasku poglavnika, doglavnika Kvaternika i gotovo cijele vlade na sprovod sina talijanskog premijera, Benita Mussolinija. Na istoj se stranici navodi i da je preminula Kvaternikova supruga, te da je ispraćena od svih članova vlade, predstavnika saveznika NDH, Zagreba, ali i tisuće građana.
Problem Džeka Londona i komunističke propagande
Naslovnica broja 36 usmjerena je protiv komunističke literature – „naklade i spisi o ‘boljševičkom raju’ nikli su kao gljive iza kiše“. Prozivaju se izdavačke kuće Minerva, Epoha, Nolit i Binoza.
„Zamislite da mlad, inteligenat, a neškolovan čovjek čita Karla Marksa ili Džeka Londona, a možda ništa drugo u svom životu nije pročitao nego samo to… Kad s nekima govorite od ovih mladih ljudi izgledaju kao opijeni. Kad s njima govorite, opažate kako su zaneseni, egzaltizani, neki se tako rekuć tresu od uzbuđenja. Drugi su mrki, hladni, cinici, ali, čini se, jednako uživljeni u sviet fabula o ‘crvenom raju’“, opisuje se u članku, koji posebno zamjera roman „Gvozdene Pete“ Džeka Londona, poznatog književnika, materijalistu, koji svećenstvu kroz lik Ernesta Everhardta prigovara što ih kapitalistička klasa plaća, hrani i odijeva. London se oslanja na Marksa, dodaju, iskrivljuje i zlorabi Sveto pismo te se ruga Isusovim proročanstvima.
U crkvenim vijestima kratko se izvještava da je svećenik Eugen Gujić streljan (od ustaša) zbog više teških krivičnih djela, među kojima otimačina i ubojstvo. U idućem broju pojašnjavaju da je zbog sablažnjivog ponašanja taj svećenik ranije udaljen iz službe.
Cijelo selo prešlo na katoličanstvo „iz uvjerenja“, slaveći Pavelića
Vijest o masovnom prijelazu prvi puta dolazi na stranice Katoličkog lista – cijelo selo Budimci kod Podgorača s 2.300 stanovnika s pravoslavlja prelazi na katoličanstvo: „Iza svete mise održan je u zadružnom domu banket, kog koga je izrečeno više značajnih govora s poklicima Poglavniku i Hrvatskoj. Budimčanin Mladen Radojčić osobito je naglasio u svom govoru da prijelaz nije izveden silom, niti on znači izdaju ili pokleknuće, nego uvjerenje, da je raskol nastao krivnjom Grkâ, i da je surađivanje s Hrvatima u Hrvatskoj jedini ispravni put za sve stanovnike Hrvatske“.
Članak iz Katoličkog lista o prijelazu čitavog sela s pravoslavlja, uz klicanje Anti Paveliću. Država je tražila da se vjerski prijelazi ubrzaju i opominjala svećensto da ne smije tražiti novac od prijelaznika mimo zakonom propisanih taksi, više puta
Janko Penić u broju 38 ponovno piše o komunizmu kao neprijatelju kršćanstva – „nikao je na kršćanskom tlu, u Evropi, iako mu je začetnik nekrst, Židov Karlo Marks„.
Pola godine NDH i povratka božanskog autoriteta Crkvi
Prvom naslovnicom urešenom likom Ante Pavelića list obilježava pola godine postojanja NDH.
„Nema ni jedne grane državne djelatnosti, gdje nije svega sebe dao i postigao zamjerne uspjehe. Poglavnik je vratio Katoličkoj Crkvi njezin visoki, tradicionalni, božanski autoritet, koji je u bivšoj Jugoslaviji teško stradao. Bez poštivanja pak autoriteta, nema opstanka ni Crkvi, ni državi, ni bilo kojoj ljudskoj zajednici“, piše glavni urednik Janko Penić. Nastavlja ga veličati kao osobu koja puno pažnje posvećuje vjeri i ćudoređu, jer „vjera je svetinja za našega Poglavnika“.
List prenosi i okružnicu vikara Josipa Lacha, na temelju naredbe MUP-a da se vjerski prijelazi svršavaju „hitno i bez otezanja“. Pojedini uredi, zamjera MUP, rade smetnje „traženjem suvišnih formalnosti, bilo zatezanjem izdavanja propisanih potvrda… odnosno potvrda osobne čestitosti… bilo traženjem pa i ubiranjem taksa, odnosno pristojbi koje propisi ne predviđaju“. Prijeti i pozivanjem na odgovornost.
„Židovi preziru druge narode“
Kroz antikomunističku propagandu u članku „Katoličko svećenstvo u borbi protiv komunizma“, ponovno se napadaju židovi, kao tvorci te ideologije i to na dosad najbrutalniji način: „Oni su po svom položaju u svakom narodu nešto posebno, nešto tuđe. Oni ne poznaju nacionalnog teritorija, narodne države, narodne kulture, oni znadu samo za svoje rasno-vjerske pripadnike, bez obzira na narod među kojim žive, makar na suprotnim polovima svijeta. Židovi preziru druge narode, njih drže inferiornijim od sebe. Ni kojem narodu nisu prijatelji. Židove smeta svako jače nacionalno isticanje. Oni se svagda zalažu za internacionalizam… Taj su svoj internacionalistički, protunacionalni mentalitet dali židovi komunizmu. Radi toga komunistima nije stalo do rasne čistoće naroda, nije im stalo do brojčane snage njegove… Oni nemaju smisla za narodnu kulturu. Njima je svejedno bio netko Srb, Kinez, Židov, Englez, Slovenec ili Hrvat: jedino pitaju: je li komunist…“
Kler se poziva na odlučnu borbu protiv komunizma. „Vijesti o gladi i ubijanjima u Rusiji zovu oni laž i popovske priče. Komunisti su majstori u pronalaženju alarmantnih vijesti, a osobito u brzom širenju istih“, navodi se dalje, u članku. U komunističkoj agitaciji ne malu ulogu vrši „krugoval iz Moskve – a i onaj ne komunistički iz Londona… Zbilja su umjerene stroge mjere vlasti u tom pogledu„, zaključuje se u prvom dijelu ovog članka.
Kolektivni prijelazi
Artuković se obraća biskupijama s obaviješću da se od prelaznika na katoličanstvo ne smiju uzimati dodatne svote novca, mimo propisanih zakonom te da se podnositelje molbi može podučiti „da mogu podnašati kolektivne molbe, a u slučaju kolektivnih molbi bez obzira na broj podpisnika ima se primieniti biljegovna pristojba kao da je samo jedan molitelj“. Poziva ih opet i da prestanu sa zavlačenjem, ali i da obrate pozornost na politički sumnjive osobe – učitelje, obrtnike, gostioničare, trgovce, osobe koje su se politički isticale – u čijem slučaju dozvolu izdaje samo Veliki župan. Artuković zabranjuje i prinuđivanje na drugu vjeru i predbacivanje zbog prijelaza.
Rasni zakon pod crkvenim vijestima
Vijest da je država oduzela javne ovlasti Starokatoličkoj crkvi primljena je sa zadovoljstvom u Katoličkom listu, jer ona „zapravo ni ne zaslužuje ime religije“, a i svrha joj je – „revoltiranje protiv Katoličke crkve i njezinoga poglavarstva“. To je sekta i „niti je katolička niti je hrvatska“, a priznala ju je, dakako, Beogradska vlada. Ovu odluku ministra pravosuđa NDH smatraju dalekovidnom i usmjerenom ka napretku hrvatskog naroda.
Rasni zakoni o ženidbi
Rasni zakon, koji priječi ženidbu s osobama nearijevske krivi bez posebne dozvole, objavljuje se među vijestima lista. Ugradnjom ove odredbe od 30. travnja u Kazneni zakon, ova povreda časti i arijevske krvi postaje kažnjiva s bar pola godine zatvora i oduzimanjem državljanstva, ali i gubitkom službe za službenike koji sklope ženidbu. Ovo ne vrijedi samo za brakove sa Židovima već i „Ciganima, koji ponekad svjesno prelaze na katoličku vjeru, čime svjesno i nekažnjeno kvare čistoću rase i kaljaju čast hrvatskog naroda„. Za to su sada propisane kazne.
U istom mahu objavljuju se i novi zakoni vezani za skitnju, prosjačenje i bludničenje.
Izabrani su i dušobrižnici Hrvatskog domobranstva.
Ratoborni Židovi
Članak koji je započeo u ranijem broju s uobičajenim podsjećanjem da su Židovi krivi za Isusovu smrt, „Povijest se ponavlja“, u svom nastavku zaoštrava retoriku: „Židovi su rasijani po svemu svijetu. Međutim, Židovi ne miruju. Iznova skupljaju svoje moralne i materijalne snage i navaljuju na kršćanstvo dalje. Svakom su zgodom, kad su u povijesti kršćanstva zametnuli bitku s kršćanstvom, izgubili bitku. Uza sve to nisu klonuli duhom. Ratovali su dalje. Ratuju i u našim danima… Židovi su osnovali slobodno zidarstvo. Ono je njihovo čedo… Framasoni su veliko društvo, tajno društvo, koje po cijelom svijetu ima svoje lože… Židovi i masoni zajedno razviše komunizam…“
Ovo vodi zaključku da „Židovi imaju najviše razloga žalosti i kajanja, jer su sami svojim razornim komunističkim radom izazvali sve ovo upravo onako kao i propast Jeruzalema, kad su vikali kod osude nevinoga Krista ‘krv njegova na nas i na djecu našu’“.
Pavelićeva topla dobrodošlica prijelaznicima i ukidanje Julijanskog kalendara
Zanimljivo je i da je država propisala i kada se školarci pozdravljaju sa „Za dom spremni“, a kada s „Hvaljen Isus“, uz napomenu da je nezgodno da se pozdravi koriste istovremeno.
Pred sam kraj 1941. godine Katolički list dodatno pojašnjava zakonske odredbe o brakovima s osobama nearijskog podrijetla te objavljuje da je ukinut Julijanski kalendar. Navodi se i da je on ukinut u nizu drugih država te da je bilo nepraktično slaviti dvostruke praznike.
* Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta "Katolički tisak u Drugom svjetskom ratu" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima
Komentara: 0