Aleksandra Ninković-Tašić: Podržite portal Prviprvinaskali.com
Vojni istoriÄari s razlogom smatraju da je Radomir Putnik bio "najznaÄajnija i najtragiÄnija figura meÄ‘u srpskim vojvodama", koja je na kraju doživela svoju apoteozu na dnu poraza.
Rodio se 24. januara 1847. godine u Kragujevcu, gde je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Po završetku prvog razreda više gimnazije, stupio je (septembra 1861) u Artiljerijsku oficirsku školu (Vojnu akademiju), koju je završio 1866. godine, kao osmi u rangu. U Äin artiljerijskog potporuÄnika proizveden je 31. decembra 1866. i postavljen za komandira voda 4. poljske baterije, ali tu dužnost nije primio, već je, kao dobar crtaÄ, zadržan na radu u Topografskom odeljenju Ministarstva vojnog. Na tog dužnosti ostao je do januara 1867, kada je upućen u trupu i postavljen za komandira voda, da bi mu tek posle dve godine bila poverena osnovna artiljerijska jedinica - baterija.
Već na tim prvim oficirskim dužnostima, Putnik je - shvativši da se nacionalno osloboÄ‘enje ne može uspešno dovršiti iznuÄ‘enim reformama i hatišerifima turskog suverena, već samo krvlju i oružjem - marljivo pripremao sebe i svoje jedinice za ostvarenje tog uzvišenog cilja. U istoriji nema primera da potporuÄnik piše uputstvo za obuku trupa, kao što je to uÄinio Putnik 1868. godine. Upravo od tada, njegov uticaj na razvoj srpskih oružanih snaga vidno je prisutan: najpre u radu generalštabne komisije, formirane neposredno po završetku srpsko-turskih ratova 1876-1878, s ciljem da srpsku vojsku po organizacionoj strukturi što više približi savremenim evropskim armijama; zatim u objavljivanju priruÄnika Artiljerija u gradskoj vojni, u kome je obradio sve vidove ofanzivnih akcija artiljerije protiv tvrÄ‘ava od blokade do odsudnog napada; najzad, u obogaćivanju programa obuke starešinskog kadra (poÄetkom devedesetih godina prošlog veka), kada je, u svojstvu pomoćnika naÄelnika Glavnog generalštaba, u taj program uneo rešavanje taktiÄkih zadataka i kada je njegov uticaj na ujednaÄavanje pogleda na doktrinarne principe organizacije i upotrebe oružanih snaga bio izuzetno snažan. Taj uticaj nije prestao ni posle preranog i neopravdanog penzionisanja 1896. godine, već se ispoljavao u pripremi kapetana za majorski ispit i objavljivanju dvotomne studije Služba generalštaba, koja će decenijama služiti kao udžbenik za struÄno usavršavanje generalštabnih oficira.
Posle Majskog prevrata 1903. godine, Putnik je presudno uticao na dalji razvoj srpske vojske, jer je neposredno posle uklanjanja sa vlasti dinastije Obrenovića reaktiviran, unapreÄ‘en u Äin generala i postavljen za naÄelnika Glavnog generalštaba. Na toj dužnosti ostaće sve do poÄetka balkanskih ratova, odnosno do kraja 1915. godine, s tim što je ujedno bio i Älan Vojnog saveta, a u tri maha i ministar vojske (1904, 1906-1908. i 1912). U tom periodu, Putnik je - zahvaljujući bespreskornoj moralnoj reputaciji, apsolutnoj lojalnosti prema ustavu, suverenu i državnoj upravi, a nadasve širokom struÄnom obrazovanju - uspeo da konsoliduje ozbiljno poljuljane redove srpske vojske, odstrani iz nje razoran uticaj unutrašnjih meÄ‘upartijskih trvenja, naoruža je savremenim oružjem, saobrazi vojna pravila svojstvima toga oružja, liÄno obuÄi više generacija generalštabnih oficira i najdarovitije postavi na kljuÄne komandne pložaje, uzdigne rezervni starešinski kadar svih rodova i službi, zameni kasarski dril praktiÄnom obukom trupa, izgradi njenu sopstvenu vojnu doktrinu i osposobi je da se uspešno nosi sa najmodernije opremljenim evropskim armijama. Za Putnika se, doista, može reći da se, u svojstvu kreatora srpske vojne politike, ispoljio "kao genije rada, konstruktivnosti, istrajnosti i logike".
Ratna staza vojvode Putnika poÄela je jula 1876. izgubljenim bojem kod Kalipolja, u kome je njegova brigada pretrpela velike gubitke (kada je poÄeo srpsko-turski rat, Putnik je postavljen najpre za naÄelnika štaba, a ubrzo posle toga za komandanta RudniÄke brigade I klase), zbog loše pripreme i traljavog voÄ‘enja srpske Ibarske vojske, kojom je komandovao general Franjo Zah. Na taj neuspeh nadovezale su se nedaće u bojevima na Adrovcu, Šiljegovcu i Krevetu, koje su se završile katastrofom na Äunisu; time je prvi rat s Turskom definitivno izgubljen, ali, zahvaljujući intervenciji Rusije, bez težih posledica.
Već u tom prvom neuspešnom ratu, Putnik se pokazao ne samo kao sposoban i hrabar oficir, koji sa isukanom sabljom u ruci predvodi svoje trupe u jurišima, već i kao komandant bogate stvaralaÄke inicijative. Zbog toga je, sredinom oktobra 1876, vanredno unapreÄ‘en u Äin kapetana I klase, a 29. decembra iste godine i u Äin majora, što najbolje potvrÄ‘uje tvrdnju Vladana ÄorÄ‘evića, izreÄenu 20. oktobra 1876, "da Radomir Putnik spada u red najsposobnijih srpskih mlaÄ‘ih oficira".
U borbama oko Pirota (za vreme drugog rata s Turskom), Putnik je komandovao centralnom kolonom Šumadijskog korpusa, a u operacijama za osloboÄ‘enje Niša RudniÄkom brigadom I klase. Istakao se u borbama za osloboÄ‘enje Vranja kao komandant VeterniÄke kolone, sa kojom je, 31. januara 1878, razbio turske snage na GoÄu i Devotinu i, nastavljajući nezadrživo nastupanje, 4. februara oslobodio Gnjilane; prednji delovi njegove kolone stigli su 5. februara do GraÄanice i Lipljana, gde ih je zateklo nareÄ‘enje o obustavljanju neprijateljstava.
Po završetku velike istoÄne krize, Putnik je 1879. godine upućen na šest meseci u Rusiju da bi se upoznao s naoružanjem i barutnim magacinima ruske vojske. Po povratku u zemlju položio je prijemni ispit za generalštabnu struku i izvesno vreme proveo na praktiÄnom radu u Glavnom generalštabu, a potom postavljen za naÄelnika štaba Dunavske divizije; na toj dužnosti unapreÄ‘en je, 4. juna 1884. godine, u Äin generalštabnog potpukovnika i preveden u generalštabnu struku. U srpsko-bugarskom ratu 1885. godine nalazio se na dužnosti naÄelnika štaba Dunavske divizije, koja je uÄestvovala u bici na Slivnici.
Mada je već u ratovima koje je Srbija vodila u drugoj polovini DžIDž veka Radomir Putnik stasao u izvanrednog vojnog starešinu, njegov vojniÄki talenat je zablistao punim sjajem tek u balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu. Kao dosledan pobornik saveza balkanskih hrišÄ‡anskih država protiv Turske, vodio je glavnu reÄ o vojnim pitanjima prilikom pregovora o tom savezu. Iako se njegova pretpostavka da će turske glavne snage biti grupisane na ovÄepoljskim položajima nije ostvarila (zbog toga nije realizovana ni njegova zamisao da prikupljenim snagama triju armija bije odluÄujuću bitku), vojni struÄnjaci istiÄu da je Putnik, u osnovi, pravilno procenio situaciju i Prvu armiju, koja je dejstvovala moravsko-vardarskim pravcem, uÄinio tako jakom da je sama mogla da tuÄe tursku Vardarsku armiju, bez obzira na kojim položajima i u kakvom rasporedu se nalazile njene snage. To shvatanje potvrÄ‘uje velika pobeda srpske vojske u neoÄekivanom sudaru ovih armija kod Kumanova 23. i 24. oktobra 1912, za koju je Putnik dobio Äin vojvode. U nastavku operacija Putnik je - upućujući glavne snage preko Velesa, a pomoćne preko KiÄeva prema Resnu - nadigrao tursko komandovanje i u Bitoljskoj bici (16. i 19. novembra) konaÄno potukao tursku Vardarsku armiju.
UoÄi Drugog balkanskog rata, Putnik je, povinujući se zahtevima vlade da ne uÄini ništa što bi Bugarima moglo poslužiti kao povod za rat, bio prinuÄ‘en da se unapred odrekne strategijsko-operativne inicijative. Pa ipak, on je - zahvaljujući trezvenoj proceni situacije, a pre svega odluci da već prvoga dana BregalniÄke bitke preÄ‘e u protivofanzivu radi preotimanja operativne inicijative - stvorio uslove da uspešno zaustavi žestoke napade bugarske vojske (ÄŒetvrta, Peta, Treća i Prva armija) na bregalniÄkom, krivoreÄkom, sofijsko-nišavskom i timoÄko-podunavskom pravcu, preÄ‘e u opštu protivofanzivu i, u sadejstvu sa snagama drugih balkanskih država, prinudi Bugarsku na kapitulaciju.
Kada je reÄ o delatnosti vojvode Putnika kao naÄelnika štaba Vrhovne komande u Prvom svetskom ratu, najpre valja reći da je on tvorac ratnog i poÄetnog operacijskog plana srpske vojske, Äiju okosnicu Äini ideja strategijskog doÄeka, formulisana ovako: Držati se odbrane dok se politiÄka i strategijska situacija ne razjasni a potom dejstvovati prema situaciji. U duhu te ideje, glavne snage srpske vojske grupisane su na liniji Svilajnac - Stari Adžibegovac - Palanka - Topola - AranÄ‘elovac - lazarevac, s prednjim odredima na Savi i Dunavu. Druga armija, koja je bila najjaÄa i sastavljena od divizija I poziva, postavljena je na prostoru ArnaÄ‘elovac - Lazarevac, da bi u što kraćem vremenu mogla napasti desni bok neprijateljevih snaga koji dejstvuju veliko-moravskim pravcem, ili, pak, levi bok onih snaga koje bi preko Drine nastupale ka Valjevu. Takav poÄetni raspored snaga omogućio je Vrhovnoj komandi da, Äim se uverila da neprijateljeva glavnina dejstvuje preko Drine ka Valjevu, brzo i spretno saobrazi svoj poÄetni operacijski plan sa stvarnom situacijom i u Cerskoj bici (12. do 24. avgusta) potuÄe austrougarsku Petu i delove Druge armije. Bila je to prva savezniÄka pobeda nad Centralnim silama u ratu koji za Antantu nije dobro poÄeo. Izveštavajući o tome starog kralja Petra, vojvoda Putnik je s ponosom isticao da je neprijatelj pretrpeo ogromne gubitke, da su mu Äitavi pukovi uništeni i da su ogranci Cera i Iverka pokriveni leševima njegovih vojnika i oficira.
U bici na Drini (6. septembar do 11. novembra 1914) srpska bojska je prodrla u Srem do linije Banovci - Nova Pazova - Vojka - Popinci - BuÄ‘anovci i neposredno ugrozila Rumu i InÄ‘iju; protivudarom Druge armije na donjoj Drini, osujetila pokušaj Poćorekove Pete armije da forsira Drinu i ovlada MaÄvom, i gotovo puna dva meseca prikovala njene snage za obale graniÄnih reka, iscrpljujući njihovu napadnu moć; protivofanzivom Prve i Treće armije na frontu Sokolska planina - GuÄevo zaustavila napad neprijateljske Šeste armije i nanela joj teške gubitke (austrougarske balkanske snage su u bici na Drini imale oko 130.000 ljudi izbaÄenih iz stroja); autori Letzter-Kriega istiÄu da tom prilikom Šesta armija nije odbaÄena preko Drine samo zato što se komandant Treće armije, general Šturm, "nije dovinuo do smele Putnikove koncepcije".
Velika pobeda srpske vojske u Kolubarskoj bici (16. novembra do 15. decembra 1914) uvrstila je vojvodu Putnika u udžbenike ratne istorije svih zemalja sveta. U toj veliÄanstvenoj bici stari vojvoda je u svojim slabaÄkim rukama grÄevito držao sve konce, ispoljavajući zadivljujuću ravnotežu uma i volje i donoseći lucidne odluke, kojima je u ratnim uslovima uigranu racionalnost srpskog komandovanja i izvanrednu borbenost trupa slio u optimalnu efikasnost i, upravo u trenutku kada je izgledalo da je propast Srbije neizbežna, prešao u opštu ofanzivu, probio front Poćorekove Šeste armije na Suvoboru, blagovremeno parirao obuhvatni napad Kombinovanog korpusa (60 bataljona) na Kosmaj i Varovnicu, a zatim promenio pravce napada Druge i Treće armije i u nastavku operacija do nogu potukao ćesareve Balkanske snage, nateravši njihove ostatke u paniÄno bekstvo preko Dunava, Save i Drine. O ovoj velikoj pobedi srpske vojske mnogo je pisano ne samo u savezniÄkim nego i u neprijateljskim zemljama. NavešÄ‡emo samo jedan pasus iz Älanka poznatog nemaÄkog publiciste Maksimilijana Hardena, objavljenog krajem decembra 1914, koji glasi: "Već deset puta nam je javljeno da je Äitava jedna srpska divizija ili armija uništena, a bar pet puta su nam to isto javili za celu srpsku vojsku. To ludo škrabanje služilo je vrlo rÄ‘avo našem savezniku. Austrougarske trupe, o Äijoj hrabrosti i izdržljivosti nema potrebe govoriti (koje je vodio slavni Poćorek), bile su tuÄene od hrabrih ljudi, Äiste ratniÄke rase, izvežbanih u dobroj školi i voÄ‘enih strategijskom veštinom maršala Putnika i generala Mišića."
Sticajem nesrećnih okolnosti, ratna staza vojvode Putnika završena je krajem 1915. na Albanskom primorju, posle gubitka cele državne teritorije, kada je nepobeÄ‘ena srpska vojska stigla do dna svoje velike nesreće. U toj gragiÄnoj ratnoj godini, Putnik je, savlaÄ‘ujući fiziÄku nemoć Äudesnom duhovnom snagom, uspeo da izvuÄe svoje desetkovane trupe iz tri smrtonosna zagrljaja brojno i tehniÄki nadmoćnijih Makenzenovih snaga, rukovodeći odbrambenim operacijama srpske vojske iz bolesniÄke postelje. IzmiÄući vešto ispod koncentriÄnog udara neprijateljevih trupa, srpska vojska se krajem novembra 1915. godine našla na Kosovu i Metohiji, u gotovo potpunom okruženju, odseÄena od svojih saveznika i pritešnjena uz gorostasne albanske planine. Pred njom su stajale samo dve mogućnosti: ili kapitulacija i ponižavajući separatni mir, ili povlaÄenje preko vrletnih i snegom pokrivenih albanskih i crnogorskih planina na Albansko primorje. Vojvoda Putnik se - smatrajući da bi kapitulacija bila najgore rešenje i Äuvajući Äast, ponos i dostojanstvo srpskog naroda - bez kolebanja opredelio za drugu mogućnost. Krajnjim naporom uspeo je da izdiktira svoju poslednju direktivu, koja će srpsku vojsku odvesti na Jadransko primorje, a odatle na Solunski front. Posle toga je potpuno konuo - nije mogao ni da hoda ni da jaše, pa su ga njegovi vojnici (u specijalno napravljenoj nosiljci) na rukama preneli preko albanskih planina do Skadra.
Istina je da je sa gubitkom zdravlja opadalo i Putnikovo uÄešÄ‡e u komandovanju srpskom vojskom, ali je istina i to da je on kreator svih krupnijih odluka Vrhovne komande sve do odlaska na odmor i leÄenje krajem 1915. godine. Švajcarac ArÄibald Rajs je zabeležio da je tek 1915. godine shvatio "koliko je neobiÄan i uman bio taj starac, bledog lica, uokvirenog prosedom gustom bradom podrezanom u šiljak, koji je svoju bolesniÄku postelju pretvorio u biro u kome je neumorno radio i dan i noć".
Na kraju valja nešto reći o Putnikovim strategijsko-operativnim odlukama, koje su imale sudbonosan znaÄaj za zemlju i narod srpski, jer se on upravo kroz te odluke ispoljio kao nenadmašiv strateg i krupna istorijska liÄnost. Te kratke, razumne i kristalno jasne odluke iznenaÄ‘uju dubinom misli i gvozdenom logikom, neposredno izviru iz konkretnih ratnih situacija i skladno se uklapaju u delotvornu celinu Putnikove strategije, koja nije bila ništa drugo nego jedan od elemenata srpske državne politike. Jer, Putnik nije bio pristalica one škole koja smatra da je voÄ‘enje rata stvar strategije a ne politike, vojskovoÄ‘a a ne državnika, pa stoga nijednu krupnu odluku nije doneo bez saglasnosti vlade. Posebno treba istaći da je Putnik bio hladna, racionalna i vrlo metodiÄna liÄnost; nije voleo riskantnu strategiju koja pošto-poto ide za spektakularnim rezultatima, bez obzira na rizik. Ni najburniji dogaÄ‘aji nisu ga mogli izbaciti iz ravnoteže; bio je oprezan i metodiÄan u trenucima trijumfa baš kao i u vreme kada se pod udarcima sudbine povijao do zemlje. Putnik, doista, nije praskao vatrometom duha, nije zasenjivao efemernim artifikacijama, već se - kako s razlogom naglašava general Petar Tomac - "manifestovao trajnije, korisnije, sudbonosnije, kao mirna, dobro upravljena, efikasna topovska paljba".
U liÄnom životu vojvoda Putnik je bio miran, povuÄen i posloviÄno skroman Äovek. Izbegavao je razmetljive gestove na pozornici javnog mnjenja, pa i preterano dekorisanje odlikovanjima, istiÄući: "Moje dekoracije su ispod mundira". Kada su za vreme balkanskih ratova odreÄ‘ivane dnevnice oficira, naredio je da dnevnica potpuruÄnika i vojvode budu jednake - tri dinara dnevno. Takav je bio vojvoda Putnik.
Sto najznamenitijih Srba (Princip Beograd)
* * *
I posle smrti, sudbina slavnog vojskovođe nije bila laka.
Vojvoda Radomir Putnik umro je u Nici 17. maja 1917. godine. Zaboravljen od svih poÄivao je nesahranjen u kapeli na ruskom groblju. Posmrtni ostaci tek nakon devet godina preneti su u Otadžbinu i sahranjeni 7. novembra 1926. godine.
U glavnim ulogama:
AKADEMIK NIKOLA JANKOVIĆ (1926-2017)
STRANICA KOJA SE ÄŒUJE - ZORAN MODLI
PRVI PRVI NA SKALI FB STRANA, TVITER, INSTAGRAM 🎙ï¸
PODRŽI PPNS!
MIHAJLO PUPIN
ARÄŒIBALD RAJS
Komentara: 0