Crveni korak Šumarice budi

Crven’ korak zoru budi
sirena nas glasno zove;
gledaj Nebo
Kraguj plače,
raširio krila
i đacima maše.
Zanemele ulice,
iz škole đaci
u zagrljaj Ocu hode.
Da l’ su Nemci,
il’ izdajnici
što sa njima kolo vode,
stade dete
na vrh kolone.
U pozadini
mitraljezi zveče,
Na svaki metak
majke sve više ječe.
Na šumadijskom polju
nova vojska strada
ko sa Lazarom,
energiju Božiju
nebu mirno vraća.
Svaki Nemac
ko vuk u pogledu postajao;
Hladne oči,
ruke vešte
i duh što prestade
dušom da teče.
Baci Kraguj mrve hleba,
a u njima kapi vina
tu nastade tišina.
Nema suza,
nema vetra,
podiže se sunce
i magla sveta.
U tišini večnog
postade svemir;
po njemu se rasuše svetila
što greju srpsko nebo.

Andrijana Vasiljević