Zoran Đinđić je rođen 1. avgusta 1952. godine u Bosanskom Šamcu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1974. godine. U periodu od 1977. do 1990. godine boravio je u Nemačkoj na više univerziteta i instituta društvenih nauka - Konstanc, Bon, Frankfurt. Doktorirao je 1979. godine na Univerzitetu u Konstancu gde je radio kao asistent.
Jedan je od osnivača Demokratske stranke u kojoj je u septembru 1990. godine izabran za predsednika Izvršnog odbora, a u januaru 1994. za predsednika te stranke. Za predsednika stranke je biran još dva puta, na vanrednoj Skupštini Demokratske stranke 18. jula 1998. i na redovnoj Skupštini stranke 27. februara 2000. godine. Bio je viši naučni saradnik u Centru za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu, poslanik u sva tri višestranačka saziva Narodne skupštine Republike Srbije i Veću republika Skupštine SRJ. Bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Za gradonačelnika Beograda izabran je 21. februara 1997, ispred koalicije "Zajedno" koja je na lokalnim izborima 1996. odnela pobedu u više gradova u Srbiji. Sa funkcije gradonačelnika smenjen je 30. septembra 1997. Za njegovu smenu glasali su odbornici SPO, SPS i SRS. U sudskom sporu sa predsednikom Vlade Republike Srbije Mirkom Marjanovićem, 20. septembra 1996. osuđen je na 4 meseca zatvora, uslovno na dve godine.
Vrhovni sud Srbije 9. jula 1998. preinačio je presudu i izrekao novu u kojoj je osuđen na 7 meseci zatvora, uslovno na 3 godine. U junu 2000. godine Đinđić je preuzeo funkciju koordinatora u Savezu za promene, a potom postao i šef Centralnog izbornog štaba i koordinator promotivne kampanje DOS-a za izbore koji su održani 24. septembra 2000. Na tim izborima Đinđić je izabran za poslanika u Veću republika Skupštine SRJ.
Za premijera Srbije izabran je 25. januara 2001. nakon pobede DOS-a na republičkim parlamentarnim izborima u decembru 2000. godine. Bio je predsednik Organizacionog odbora 12. Svetskog kupa u vaterpolu 2002. Američki nedeljnik "Tajm" u septembru 1999. godine uvrstio ga je među 14 vodećih evropskih političara trećeg milenijuma. Dobitnik je ugledne nemačke nagrade "Bambi" za 2000. u oblasti politike. Đinđić je avgustu 2002. godine u Pragu primio nagradu Fondacije "Polak" i Fonda za američe studije za doprinos razvoju demokratije u Srbiji. Nagrada se dodeljuje svake godine za doprinos sprovođenju demokratskih i ekonomskih reformi u Centralnoj i Istocnoj Evropi. Posthumno ga je nagradila Fondacija za međunarodno razumevanje i ljudska prava Univerziteta "Fridrih Šiler" u Jeni, 2004. godine. Na drugu godišnjicu smrti, 12. marta 2005. predsednik Srbije i Crne Gore Svetozar Marović posthumno je odlikovao Zorana Đinđića Ordenom Nemanje prvog stepena.
Autor je knjiga: "Subjektivnost i nasilje", "Jesen dijalektike", "Jugoslavija kao nedovršena država". Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa "Theoria", glasila Filozofskog društva Srbije.
Dr Zoran Đinđić je ubijen 12. marta 2003. ispred zgrade Vlade Republike Srbije, zato što je pokušao da Srbiju oslobodi prošlosti i odvede je u budućnost. Đinđić je iza sebe ostavio suprugu Ružicu, kćerku Jovanu i sina Luku.
Najbolje demokratije su nastale u nacionalnim državama
"Mi smo jedna država, jedna zajednica Srbije i Crne Gore - dve srpske države...
Mi mislimo da je jedino rešenje našeg nacionalnog i državnog pitanja nakon raspada bivše Jugoslavije u tome da se stvori Savez srpskih država u koji bi ušle Srbija, Crna Gora i Republika Srpska i da to treba da bude naš politički i državni cilj.
Ako to ne može odmah, mi treba da radimo na tome. Treba da se trudimo kao što se Zapadna Nemačka trudila 50 godina da se pripoji Istočnoj Nemačkoj, tj. da se izvrši to jedinstvo jer je to nešto prirodno.
Tako i mi treba da kažemo: najprirodnija stvar na svetu je da se mi spojimo. Ako sada uslovi nisu takvi, radićemo na tome da za 2-3 godine budu i da napravimo jednu državu čije će jezgro biti Srbija, Crna Gora i Republika Srpska, koja će biti uređena država, to znači kao država u kojoj se zna koji narod je tu državu stvorio, uz sva prava za nacionalne manjine, uz sva građanska prava. Jer, sve druge države koje su demokratske, kao što su Francuska, Nemačka, Italija... su nacionalne države.
Što znači, ta priča koja se i kod nas često širi, da mi treba da budemo građanska država, a ne nacionalna država, potiče od ljudi koji ne poznaju uopšte istoriju. Najbolje demokratije su nastale u nacionalnim državama."
Komentara: 0